Rođenje djeteta najsretniji je događaj u svakoj obitelji, no ponekad taj događaj može biti opterećen rizičnim čimbenicima koji bi u većoj ili manjoj mjeri mogli ostaviti traga na djetetov rast i razvoj.
Pod rizične čimbenike spadaju razni faktori, od genetskih do okolinskih, ali se najčešće vežu uz prerani i/ili otežani porod, nisku porođajnu težinu, APGAR manji od 7, višeplodnu trudnoću, krvarenje u mozgu djeteta, hipoksiju i konvulzije. Neurorizično dijete je svako dijete rođeno iz trudnoće opterećene nekim od faktora rizika, a čine ukupno deset posto novorođene populacije. I dok se kod neke djece, unatoč rizičnim čimbenicima, razvoj odvija nesmetano ili uz blaže teškoće prolaznog karaktera, kod jednog broja djece posljedice mogu biti trajne.
Usporeni motorički razvoj, povišen ili snižen mišićni tonus (hipertonus i hipotonus) prvi su pokazatelj da je mozak djeteta pretrpio neku traumu. Tada će dijete biti uključeno u sustavnu terapiju koja će, koristeći neuroplastičnost mozga, stimulirati živčani sustav da oštećene živčane puteve zamijeni novima, što znatno može ublažiti nastale teškoće. Nakon razvoja grube motorike izuzetno je važno i dalje kontinuirano pratiti razvoj svakog djeteta s neurorizikom.
Neke neurorazvojne teškoće (kao što su hiperaktivnost, nedostatak pažnje, nespretnost, teškoće čitanja, pisanja i računanja, teškoće u ponašanju) važno je uočiti i tretirati u predškolskoj dobi kako u osnovnoškolskoj dobi ne bi stvarale djetetu veće teškoće.
Ukoliko je dijete nespretno, nesamostalno u hranjenju, oblačenju, nezainteresirano za crtanje, loše drži olovku, ne može rezati po crti ili loše boji unutar označenog prostora, nema dovoljno razvijen govor, kratkotrajno zadržava pažnju, često mijenja sadržaje interesa, ne završava započete aktivnosti, voli se osamljivati, teže ostvaruje kontakt s vršnjacima, teže pamti riječi pjesmica i slično, ne treba čekati školu u kojoj će sve to “naučiti”. Čekanjem se gubi dragocjeno vrijeme jer djeca svladavaju vještine i usvajaju znanja određenim redoslijedom. Pravovremeno uočavanje odstupanja omogućit će ciljano stimuliranje razvoja prije nego kod djeteta nastanu značajnija odstupanja u odnosu na vršnjake koja će mu kasnije biti sve teže nadoknaditi.
Autorice teksta: Nataša Čičin-Šain, prof defektolog i Stela Horvat, prof rehabilitator
Opširnije o autoricama, njihovim uslugama i razvojnim programima možete pročitati na Korneo.hr ili im možete postaviti pitanje u našoj rubrici Halo doktore.
