Pozitivna uvjerenja predstavljaju poticaje. No, osim što nas mogu podržavati u ostvarivanju naših ciljeva, uvjerenja nas mogu i ograničavati. Ograničavajuća uvjerenja mogu biti na razini sposobnosti i na razini identiteta. Uvjerenja na razini sposobnosti najčešće su izražena kroz tvrdnje poput ja ne mogu i slične. Uvjerenje da nešto ne možete krivo opisuje vaše sposobnosti i držeći se takvog uvjerenja vi sebi ne dajete priliku da iskušate možete li ili ne.
Sjećam se jednog ljeta kada sam sa svojim društvom na moru dane provodila fotografirajući se. Izabirali smo razne lokacije i namještali se, a sve u svrhu izvrsnih fotografija. Tako smo se odlučili popeti na svjetionik. Jedan po jedan oni su se penjali, a meni je u glavi brujalo: “Ja to ne mogu…” Da sam ostala na tome, ne bih se popela i sudjelovala u povijesnom trenutku izrade fenomenalne amaterske fotografije. Naime, ideja da ja jedina ostanem pod svjetionikom, a ne na njemu nije mi se činila privlačnom, pa sam pokušala i uspjela.
Zbog toga je vrlo dobro promijeniti ograničavajuće uvjerenje da nešto ne možete u uvjerenje da to isto možete, a vrlo brzo ćete saznati jeste li u pravu.
Tijekom svojih terapija, kada bi klijent rekao da nešto ne može, Fritz Perls bi govorio: “Recite da ne želite.” I time klijenta pomaknuo iz nemogućeg položaja u položaj u kojem ima izbor.
Uvjerenja na razini identiteta najčešće su izražena kroz rečenice koje počinju s ja sam…: Ja sam nespretan. Ja sam glup.
Ova ograničavajuća uvjerenja, vrlo su često, nažalost posljedica roditeljskih poruka. Jedno od osnovnih pravila u odgoju djece je da roditeljsku kritiku treba usmjeriti na ponašanje djeteta, a ne dijete kao osobu. Roditelji često kažu: “Joj, ti si nespretan!”, umjesto: “Pripazi malo dok nosiš šalice u sobu.”
Dijete nema sposobnost racionalizacije i uvida u roditeljevu mapu. Kao ni itko drugi, ono nije sposobno čitati misli, a ne zna ni koja da pitanja postaviti da bi razjasnilo situaciju te zaključuje da jest takvo, pa na temelju tog zaključka gradi uvjerenje o sebi koje će uvelike utjecati na tijek njegova života. Jer to će uvjerenje o sebi dijete zadržati i kao odrasla osoba i ono ga, na žalost može, sputavati u samoostvarenju i ostvarivanju zacrtanih ciljeva.
Razmotrimo nekoliko primjera kako roditelji mogu utjecati na djetetovo uvjerenje o sebi:
Mladi bračni par dobio je prekrasnu kćer. Prava lutkica. Svi su joj se divili kako je slatka. Kada je imala otprilike tri godine, lutkica je, sukladno razvojnoj fazi, počela razvijati svoje mišljenje. Stalno je nešto zapitkivala, no odgovori njenih roditelja bili su često nesuvisli i dekoncentrirani.
Na pitanje: ”Mama, zašto Sunce sja?“, mama bi, usredotočena na napeti trenutak TV-serije (Dona Carlita upravo je pala u naručje zlog Dominga, to se ne propušta) zbunjeno zastala, pa odgovorila: ”Zato što je veliko. I žuto.“ A kad bi djevojčica pitala ”A zašto onda veliki žuti krug koji nacrtam ne sja?“, dobila bi nestrpljiv odgovor: “Nemoj s time razbijati svoju lijepu glavicu, nije to bitno…”
Kako je rasla postavljala je još teža pitanja no odgovori su i dalje bili isti, površni i obeshrabrujući, nepoticajni za razmišljanje. Uz to, dobivala je verbalne i neverbalne poruke tipa: “Ti si lijepa, ne moraš biti i pametna.”, “Lijepe žene dobro prolaze.”, “Možeš se dobro udati.”
Bila je uvjerena da je glupa. Nikada nije puno pričala u društvu da ljudi ne bi shvatili koji je njen hendikep. Na terapiji, na koju je krenula jer se osjećala sputano, ‘dobila je dozvolu’ da misli, jer, naravno, imala je za to sav potreban kapacitet.
Stjepanu su roditelji često objašnjavali kako je za muškarca bitno da ima kontrolu u svojim rukama. Imati kontrolu u njihovom svijetu, je između ostalog značilo, ne pokazivati svoje osjećaje. “Hajde, nisi mala beba, prestani cendrati”, “Dječaci ne plaču, pa nisi curica”, govorili su mu u njegovoj najranijoj fazi. Bio je malen, a oni su bili veliki, pa im je vjerovao. Kasnije tijekom života bio je savršen sin, savršen student, savršen radnik i savršen muž koji je u najgorim situacijama sačuvao mir, prema van, premda je često u sebi bio nemiran. No u dubini svoje duše bio je usamljen, jer dopustiti ljudima da mu se približe značilo bi sudjelovati u njihovoj sreći i tuzi, u njihovoj ljutnji i strahovima. A to bi mu oduzelo kontrolu nad vlastitim emocijama, čega se užasavao: Još je uvijek u njegovoj podsvijesti odjekivao podrugljiv glas njegovog oca, glas zbog kojeg je naučio da je vrhunska vrijednost kontrola vlastitih osjećaja.
Lanini roditelji bili su presretni što je imaju. Dugo su čekali trenutak njezina dolaska i cijeli svoj život posvetili su njezinu odgoju. Posebno njena majka čiji je jedini posao bio njega Lane i briga o kući. Čim bi se Lana zakašljala, vodila bi je doktoru i spravljala razne ljekovite napitke na bazi biljaka. Ljeti na moru, Lana se nije smjela pomaknuti dva metra od obale jer je opasno, a jedina na plaži je imala bijelu majicu dugih rukava, kapicu koja joj prekriva uši i lice natrackano velikom količinom losiona za sunčanje s najvišim faktorom što postoji. Također, nije smjela roniti, jer bi joj se oštetio sluh. Kada bi se usudila bezbrižno spustiti toboganom, njena je majka činila sve da joj pomogne. Što god bi krenula napraviti, mama je bila tu: “Pusti zlato, ja ću, ne znaš ti to.” Majka nije bila svjesna da Lani svakim svojim postupkom poručuje da je svijet jedno jako opasno mjesto i da ne može sama, što će postati uvjerenje koje će oblikovati Lanin život. Lana će cijeli život, u podsvjesnom strahu od svijeta punog opasnosti, tražiti nekoga tko će se brinuti za nju, uvjerena da se u takvom svijetu ne može snaći sama, vlastitim snagama.
Kada smo uvjereni u nešto, mi se ponašamo kao da je to istina. Događaji se tumače u svjetlu uvjerenja, a izuzeci dokazuju pravilo. Ono što radimo održava i pojačava ono što vjerujemo. Uvjerenja nisu samo mape onoga što se dogodilo već i određen plan za buduće postupke.
Iz knjige: Jelena Vrsaljko, Dragana Mladenović, NLP- uvod u
osobni rast i razvoj, 2009, Kigen d.o.o.
Ordinacija.hr preporučuje:
