Prije 30-tak godina za veliku većinu prijevremeno rođene djece jedva da je bilo nade za preživljavanje. S napretkom medicine to se na svu sreću promijenilo.
Danas će preživjeti 90 posto nedonoščadi i to većinom bez težih posljedica (ovdje govorim o djeci rođenoj nakon 26.–og tjedna trudnoće).
Prijevremeno rođena djeca zahtijevaju posebnu medicinsku skrb. Najraniji dio djetinjstva provode u inkubatorima dok ne ojačaju za samostalan život. Međutim, i njihov kasniji razvoj zahtjeva pojačanu skrb i praćenje jer se u prijevremeno rođene djece često i kasnije pojavljuju razne razvojne teškoće. Svijest o potrebama prerano rođene djece nije dovoljno razvijena a takva djeca ćinepet posto novorođene djece u Hrvatskoj.
Što je preuranjeni porod i koji su njegovi rizici?
Za trudnoću ćemo, između ostalog, reći da je normalna i uredna ako se završi porodom između 37. i 42. tjedna trudnoće. Porod koji započne prije 37. tjedna smatra se prijevremenim porodom. Veće šanse za prijevremeni porod imaju žene kojima je i prethodna trudnoća završila prijevremenim porodom, žene koje nose blizance ili veći broj djece, ali i žene koje imaju bakterijske infekcije ili dijabetes.
Prerano rođena djeca ubrajaju se u neurorizičnu skupinu djece iz više razloga:
- niske porođajne težine
- APGARA manjeg od 7
- krvarenja u mozgu
- hipoksije (nedostatka kisika)
Sam pojam “neurorizika“ ukazuje na mogućnost pojave nekih razvojnih teškoća ali ne moraju nužno dovesti do njih. Zdravstvene posljedice čak je i liječnicima teško predvidjeti dok su dugotrajne prognoze vrlo nezahvalne zbog činjenice da se poneke teškoće počinju ispoljavati tek u predškolskoj ili školskoj dobi. Neke blaže posljedice kao što su slaba koordinacija, koncentracija, teškoće učenja, ukoliko budu prepoznate na vrijeme, pravilnom i pravovremenom reakcijom mogu biti uspješno prevladane. Stoga je neizmjerno važno pratiti razvoj prerano rođene djece kroz cijelo rano djetinjstvo (do polaska u školu).
Prvi pokazatelji teškoća u razvoju
Usporeni motorički razvoj, povišen ili snižen mišićni tonus (hipertonus i hipotonus) prvi su pokazatelji da je mozak djeteta pretrpio neku traumu. Roditelji u ranoj fazi djetinjstva mogu prepoznati odstupanja od normalnog razvoja. Iako kod prerano rođene djece govorimo o korigiranoj kronološkoj dobi te im toleriramo blaže zaostajanje u razvoju, ako dijete ne može sjediti, puzati ili hodati, to će dovoljno zabrinuti roditelja da potraži stručnu pomoć. Tada će se vježbama stimulirati živčani sustav da oštećene živčane puteve zamijeni novima što znatno može ublažiti nastale teškoće. Tu mogućnost možemo zahvaliti plasticitetu mozga. Naime, u trenutku rođenja razvoj dječjeg mozga nije dovršen nego se u prvih nekoliko godina života, pod utjecajem iskustva, ubrzano razvija i mijenja, te dijete uči mnoštvo novih stvari. U slučaju ranih ozljeda mozak koristi proces plasticiteta u svrhu obnavljanja ili prevencije oštećenja pojedinih funkcija. Međutim, oštećena funkcija se neće razviti bez vanjske stimulacije. Stoga je nužna bogata i strukturirana okolina koja će omogućiti modeliranje razvoja i maksimiziranje djetetovih potencijala.
Prerano rođena djeca svoju borbu ne završavaju izlaskom iz inkubatora ili rodilišta. Njihov razvoj potrebno je i dalje kontinuirano pratiti, poticati i stimulirati. Svijest roditelja i rana intervencija pravi su put do dobro razvijenog i naprednog djeteta.
Autorice teksta:
Nataša Čičin-Šain, prof defektolog i Stela Horvat, prof
rehabilitator
Opširnije o autoricama, njihovim uslugama i razvojnim programima možete
pročitati na Korneo.hr ili im možete postaviti pitanje u
našoj rubrici Halo
doktore.
