Djeca se mijenjaju kako rastu. Ono što možete reći trogodišnjaku ne možete reći djetetu od sedam godina, a to se opet razlikuje od onoga što ćete reći ili zahtijevati od adolescenta. S najviše izazova roditelji se suočavaju upravo u razdoblju adolescencije.
Često puta se događa da roditelji svoje dijete nastavljaju tretirati kao sedmogodišnjaka (iz najbolje namjere), na što se njihov mladi buntovnik buni i opire svim silama. Naime kako dijete raste, roditelj sve više postaje savjetnik a sve manje odgajatelj. No zbunjeni promjenama koje se dešavaju, paralizirani strahom od te velike fame o pubertetu i opasnostima koje vrebaju mladu osobu u vanjskom svijetu, čini im se da im ne preostaje ništa drugo nego nastaviti vlastiti obrazac i nadati se da će preživjeti i taj period.
Do danas mi se urezao u pamćenje primjer roditelja koji su se obratili za savjet s pitanjem rade li ispravno po pitanju odgoja njihove kćeri. Naime, njihova 15-godišnja Sandra je kao i svaki adolescent inzistirala na dužim izlascima. Roditelji su joj iznova i iznova objašnjavali da je do 16. godine prema Zakonu nemaju pravo pustiti van nakon 23:00 sata, no da će joj kada navrši 16 isto omogućiti. Rekli su joj da su i sami u tom periodu voljeli izlaziti i da razumiju njezinu želju, no Zakona se moraju držati. Na njezin 16-ti rođendan, doista su je pustili van do 02:00 sata. Sandra se vratila kući pod utjecajem alkohola, a bila je u toliko lošem stanju da su je dvije prijateljice doslovce “dovukle” kući. Svjesni Sandrine neodgovornosti, drugi dan zajedno su se obratili svojoj kćerki i mirnim tonom rekli da idućih 6 mjeseci ponovno mora biti doma u 23:00 sata s obzirom da svojim prvim dužim izlaskom nije pokazala odgovornost, da evidentno još nema dovoljno iskustva i da zbog toga ne žele riskirati da joj se nešto dogodi dok je vani u alkoholiziranom stanju. Objasnili su joj koliko je zapravo opasno za jednu mladu djevojku da u takvom stanju negdje vani sjedi/leži i da joj kao roditelji ne žele priuštiti negativne događaje koji bi je mogli obilježiti za cijeli život. Iako se Sandra ljutila na njih, postavljenih uvjeta se pridržavala i daljnjih 6 mjeseci 
vraćala se kući u 23:00 sata. Kada su roditelji vidjeli da je Sandra odgovorna, da se vraća na vrijeme i da kući ne dolazi pod utjecajem alkohola, ponovno su joj dozvolili duži izlazak. Sandra je shvatila da joj roditelji nisu neprijatelji, da joj ništa ne zabranjuju bez argumenata, da ima slobodu sve dok pokazuje odgovornost. Kada se jednom prilikom dogodilo da je u klubu u kojemu je Sandra bila vani s prijateljicama izbila tučnjava, Sandra je nazvala roditelje i zamolila ih da dođu po njih. Znala je da su mama i tata tu za nju, kao njezini savjetnici, kao netko tko joj neće predbacivati nego netko tko ima dovoljno iskustva i zna kako postupiti u određenoj situaciji. To iskustvo nedostajalo je Sandri i zato je iskoristila ono svojih roditelja – roditelja koji nisu zabranjivali s opaskom zato jer “ja tako kažem“, roditelja koji su joj dali do znanja da će uvijek biti tu za nju, roditelja koji su joj dali slobode kao odrasloj osobi, ali i istu tu slobodu ograničili kada je Sandra pokazala neodgovornost uslijed neiskustva.
Faze u životu djeteta
U životu djeteta postoji nekoliko faza, a na svakoj od tih faza osim djeteta i roditelj ima određene zadatke. Primjerice, u dobi od rođenja do otprilike 6. mjeseca, dijete uči savladati to da postoji: u ovoj dobi dijete ne odvaja sebe od vanjskog svijeta, uči zadovoljavati svoje potrebe. Tu majka ima glavnu ulogu jer ona zadovoljava djetetove potrebe. Iz tog razloga u ovoj je fazi iznimno bitno zadovoljavati djetetove potrebe, istraživati što treba a ne puštati da plače jer taj plač sigurno izražava neku djetetovu potrebu. Dakle, zadatak roditelja u ovoj fazi (u prvom redu majke) je da zadovoljava djetetove potrebe, da pruža ljubav, brigu, nježan dodir, stalnost, da misli umjesto djeteta i da mu stalno daje do znanja da pripada ovdje, da se brine o djetetu dragovoljno (što ne znači da joj ne smije biti teško).
U periodu od 6. do 18.mjeseca počinju dječje aktivnosti, razvija se potreba za kretanjem, to je faza u kojoj dijete počinje istraživati i iskušavati, razvijaju se dječja osjetila, razvija se inicijativa, dijete uči tražiti i dobiti pomoć. Zadatak roditelja u ovom razdoblju je da osigura sigurnost, da ohrabri dijete u njegovom istraživanju, da mu osigura raznolikost, pruži zaštitu, da podršku i poruku da je u redu biti aktivan, ali isto tako da je u redu biti miran. U ovom je periodu izuzetno važna roditeljska strpljivost.
U razdoblju od 1. do 3. godine dijete uči misliti, testira realnost, a dječja glavica je u ovom periodu puna je hipoteza koje ono cijelo vrijeme provjerava. Počinje se odvajati, osamostaljivati, a pri tome se uči da nije centar svijeta: dok su prije roditelji uvijek dolazili na svaki njegov poziv, sada mogu doći i tek kada obave svoju aktivnost. U ovom periodu zadatak roditelja je da postavlja granice i da je pri tome dosljedan.
U razdoblju od 3. do 6. godine razvija se djetetov identitet: on se počinje pitati tko je, kakvo je, gdje pripada. Identitet je važan kako bi se mogli ostvariti različiti odnosi, kako kasnije ne bi imalo problema s gradnjom svojih identiteta na drugim razinama. Također, u ovom periodu razgovori s djecom su vrlo česti: oni nerijetko sami postavljaju pregršt pitanja i dobivaju tisuće informacija. Za niti jedno dječje pitanje nije prerano, važno je samo naći način na koji će mu se odgovoriti u skladu sa njegovim godinama. Djeca ne smiju ostati bez odgovora – ako im mi i uskratimo odgovor, oni će sami naći odgovor u svom unutrašnjem svijetu. Dijete treba dobivati poruku da ga volimo takvog kakvo jest, ali da ga moramo malo i ograničavati dok ne savlada potrebne vještine .
U dobi od 6. do 12. godine djeca su razvila sve bazične vještine, a roditelji su u ovom razdoblju važni kako bi osigurali sredstva za učenje novih vještina (npr. treba im kupiti bicikl da bi ga naučili voziti). U ovom periodu djeca rade najviše pogrešaka. U ovom periodu kreću u školu i veliku ulogu u njihovu životu ima škola odnosno vršnjaci i učitelji. Uče se i kako slušati druge, kako se adaptirati u različitim odnosima. Ako ih uporno i na adekvatan način učimo pravilima, djeca će savladati tu sposobnost. Uče se i ne slagati, što je bitno radi kasnijeg biranja u životu.
Zadnje razdoblje je ono od 13. do 18. godine koje obuhvaća i period adolescencije. Roditelji u ovoj fazi ponovo upoznaju svoju djecu, bitno je ohrabrenje, razumijevanje, prihvaćanje, podrška, diskusija. Sada roditelji mogu diskutirati s djecom na istoj razini. I tu se vraćamo na početak naše priče: što smo do ovog perioda usadili u dijete, kako smo ga odgajali, iskustva koja je imao s nama i svojom okolinom – sve je to negdje ostalo zabilježeno u našem djetetu. Sada pred sobom imamo osobu koju od odraslosti odvaja jedino iskustvo. I toga kao roditelji moramo biti svjesni. Sada je na nama da vlastito iskustvo koristimo kako bi usmjeravali i savjetovali naše dijete.
Nekada roditeljima nije lako prihvatiti da je u njihovom životu došlo do promjene, da njihovo dijete više nije dijete i da mu više ne treba ruka koja će ga voditi kroz život – već samo ruka koja će ga usmjeravati kada na svom putu negdje zapne. U tom slučaju i sami krenite u promjenu koja će vam omogućiti da živite punim plućima, da uživate u svom životu i da se riješite ograničavajućih uvjerenja koja vas možda koče da pored roditeljskog života njegujete i onaj drugi koji ste možda davno zapostavili. Sada je pravo vrijeme za to! Pridružite nam se NLP treningu „Na krilima promjene“ gdje ćete naučiti kako živjeti punim plućima i postići sve ono što ste oduvijek htjeli a niste se usudili.
Sve informacije o treningu možete naći na Internet stranici: http://budisvoj.eu/
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
