Igra je izvor zadovoljstva za svako dijete, zato što je ona spontana i dobrovoljna, ali je pritom izrazito važna za kognitivni, fizički, socijalni i emocionalni razvoj djeteta.
Igra je sredstvo putem kojeg djeca upoznaju svijet oko sebe i jako je važno da djeca imaju priliku se igrati, jer ako im se to uskrati, gotovo kao da im se uskratio jedan od osjeta. Važnost igre su prepoznali još i stari Grci pa je tako Aristotel tvrdio da bi se igra trebala doživljavati kao lijek, zbog svoje izrazite važnosti u svačijem životu, ne samo životu djeteta.
Karakteristike igre
C. Schaefer je naveo neka obilježja po kojima možemo prepoznati/definirati neko ponašanje kao igru. Igra prvenstveno mora biti zabavna i dobrovoljna aktivnost, gdje je proces važniji od konačnog rezultata. Ona je fleksibilna, nikad se ne treba shvaćati doslovno, a motivacija dolazi iznutra (intrinzična motivacija). U igri mi aktivno sudjelujemo te je razvoj događaja u igri pod našom kontrolom.
Osim toga, postoji podjela igara s obzirom na spoznajnu razinu, odnosno dob:
1. Funkcionalna – jednostavni mišićni pokreti koji se ponavljaju s predmetima ili bez njih (npr. tresenje zvečke)
2. Konstruktivna – baratanje predmetima s namjerom da se nešto od njih stvori (npr. gradnja kule od kocaka)
3. Igra pretvaranja – upotreba predmeta ili ljudi kao simbola za nešto što oni inače nisu; simbolička igra (npr. pretvaranje da je fotelja auto)
4. Igre s pravilima – igranje igara u skladu s unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima (npr. “Čovječe, ne ljuti se“)
Upravo te igre pretvaranja, odnosno simbolička igra, je možda najvažniji razvojni aspekt igre i temeljni preduvjet za razvoj bilo kakve sposobnosti igranja preko tri godine. Simbolička igra je djetetov instrument pomoću kojeg ono uči o svijetu oko sebe: kako funkcioniraju međuljudski odnosi (igre uloga, igre s lutkom i plišancima), kako se ponaša unutar društva i prema drugim ljudima (imitacija roditelja), koje su funkcije pojedinih predmeta (substitucija i imitacija) itd. Bez razvoja simboličke igre, dijete se ne može niti kognitivno uredno razvijati i obrnuto – ako nije došlo do razvoja simboličke igre nakon treće godine života, može se posumnjati u djetetov uredan razvoj. Upravo zato, prema stupnjevima i segmentima razvoja simboličke igre, može se pratiti djetetov razvoj. Na primjer, ako je generalno zaostajanje uočeno, može se posumnjati u djetetove intelektualne poteškoće (djeca s Down sindromom imaju uredan razvoj igre prema segmentima, ali kasni generalno cjelokupan razvoj), ako se pojedini segmenti uredno razvijaju, dok drugi u potpunosti izostaju, može se posumnjati u poteškoće senzorne integracije ili autistični spektar, već o kojim segmentima je riječ itd.
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom
