Naše najveće prirodno bogatstvo su umovi naše djece! No, što ako su te male glavice toliko opterećene stresom i iskustvima s kojima se ne znaju nositi da svu svoju energiju ulažu u borbu za pažnjom?
Poznajete li dijete koje…
-
ne
ostvaruje svoj potencijal – na društvenom ili akademskom planu? - ima
noćne more ili poteškoće u spavanju? - će
možda biti izbačeno iz škole? - je
pretrpjelo traumu? - je/bilo
emocionalno, fizički ili seksualno zlostavljano? - je
posvojeno ili udomljeno? - pati
zbog razvoda roditelja? - je
anksiozno, često pod stresom ili je fobično? - je
pretrpjelo gubitak drage osobe ili kućnog ljubimca? - je
povučeno ili nesretno duže vrijeme? - je
bolesno ili autistično? - teško
sklapa prijateljstva? - se
često svađa s prijateljima ili braćom? - je
nasilno prema drugima ili prema sebi? - se
ponaša neprikladno? - se ne
igra?
Na svom radnom mjestu,
u jednom dječjem vrtiću, vidim mnogo takve djece. Kada se prošećem gradom,
prolistam novine ili razgovaram sa zabrinutim roditeljima, upoznam još više
djece sa socioemocionalnim poteškoćama.
Tijekom 20. stoljeća
živjelo je nekoliko izvrsnih stručnjaka koji su svoj radni vijek posvetili djeci
i razvili teorije koje ističu da su djeca sposobna od najranije dobi donositi
odluke i preuzimati odgovornost u skladu s njihovom dobi i sposobnostima. Oni
su se zvali Virginia Axline, Carl Rogers, Donald Winnicot, Violet Oaklander. Na
temelju njihovih teorijskih postavka, razvijen je psihoterapijski pravac pod
nazivom terapija igrom (play terapija). Glavni cilj ovog pristupa je dati djeci
priliku da donesu odluke,
razriješe svoje probleme i preuzmu odgovornost za svoje postupke u većoj mjeri nego im je to dopušteno u svakodnevnom životu.
Što je terapija igrom?
Terapija igrom je nedirektivna tehnika
rada tj. pristup u kojem dijete vodi (izabire
što će i kako koristiti), a terapeut ga prati i posvećuje mu potpunu pažnju.
Upravo ta bliskost i fokusiranost na dijete pomaže djetetu u prevladavanju
teških situacija. Terapeut može povremeno i reflektirati djetetu ono što
opaža da dijete radi, a sve u svrhu produbljivanja terapijskog procesa. Djetetu
se unutar prostora za igranje postavljaju ograničenja jedino u svrhu
sigurnosti. Takav pristup omogućava djetetu da se u potpunosti usmjeri na
vlastite resurse te da pronađe nove načine ophođenja s emocijama i nove načine
ponašanja.
U terapiji igrom koriste se različiti
mediji i tehnike poput: terapeutskog pričanja priča, kreativne vizualizacije,
plesa, glazbe, pokreta, dramatizacije, gline i plastelina, crtanja i slikanja,
te pijeska. Korištenjem nestrukturiranih materijala poput pijeska i
minijaturnih figura ljudi, životinja, drveća itd. omogućeno je da se djetetova
mašta izrazi na onaj način na koji je djetetu važno u tom trenutku. Stvaranjem
životnih situacija u pijesku dijete ima mogućnost da ponovo proživi to
iskustvo, da stvori novi smisao i stekne osjećaj kontrole nad svojim svijetom u
kojem često odrasli djeluju tako zastrašujuće i moćno.
Kvantitativna i kvalitativna istraživanja
pokazuju da je terapija igrom vrlo učinkovita u radu s mnogo djece. Nedavna
istraživanja Organizacije terapije igrom Ujedinjenog kraljevstva (PTUK) ukazuju
da je 70% djece pokazalo pozitivne promjene nakon
tretmana ovom vrstom terapije.
Vrijednost ovakvog psihoterapijskog
pristupa temelji se na tome da dijete samog sebe doživi kao sposobnu, odgovornu
osobu koja ima društvene odnose te ga se uči dvije temeljne istine: da nitko
uistinu ne poznaje nečiji unutarnji svijet tako dobro kao što ga poznaje sama
individua te da se odgovornost i sloboda izbora razvija unutar pojedinca.
Dijete prvo treba naučiti poštovati sebe, iz čega proizlazi osjećaj dostojanstva,
prije nego što može naučiti poštovati osobnosti, prava i razlike drugih.
Više informacija o terapiji igrom i
certificiranim terapeutima možete pronaći na web stranici Centra Proventus.
Autorica
teksta:
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
