Roditeljima koji teže savršenoj organizaciji može predstavljati problem to što su im djeca puna iznenađenja i nikada ne znaju hoće li se baš sada zaliti s punom čašom soka ili će se rasplakati iz nama nepoznatog razloga.
Ja sam osoba koja slaže majice po bojama, a u ormaru su složene tako da bi netko mogao pomisliti da sam služila vojsku. Moji su me prijatelji, koji tijekom godina prate moj osobni rast i razvoj, pitali kada ću promijeniti još tu uvrnutost. Odgovorila sam vrlo uvjereno da to neću mijenjati jer u tome uživam i na neki način me smiruje.
Za mene to predstavlja vrijednost koja mi u životu itekako pomaže. U svakom trenutku znam gdje mi je što i ne tratim vrijeme na traženje stvari.
Postoji puno ljudi koji su poput mene. Organizirani, vole planirati i ne staju dok ne obave posao. I sve je to sasvim u redu dok nas to ponašanje ne počne ograničavati. Primjerice u situacijama kada želimo nešto isplanirati, a nemamo sve parametre. Tada postajemo frustrirani i takve nam situacije predstavljaju problem.
Roditeljima koji teže savršenoj organizaciji može predstavljati problem to što su im djeca puna iznenađenja i nikada ne znaju hoće li se baš sada zaliti s punom čašom soka ili će se rasplakati iz nama nepoznatog razloga. Mi u Proventusu promoviramo rad na sebi. Stalno ponavljamo da nema recepta za odgoj djece. Jako nam je važno da roditelji osvijeste svoja ograničenja, jer htjeli ne htjeli ista prenose svojoj djeci.
Sada kada imam malu djevojčicu shvaćam kakve bi mi probleme ta ograničenja predstavljala da ih nisam riješila.
Preogranizirani roditelji koji pod svaku cijenu žele imati sve pod kontrolom imati će veliki problem u svakodnevnom životu sa svojom djecom. Na taj način oni smanjuju dječju spontanost i djeci nabijaju nepotreban osjećaj stalne napetosti kako se nešto mora i treba. Ukoliko potrebu za organizacijom ne doživljavamo kao prisilu, već biramo situacije u kojima ćemo organizirati i planirati i one u kojima ćemo se prepustiti trenutku i vidjeti gdje nas voda nosi, onda isto to ponašanje postaje naša vrijednost. Takvi su ljudi pouzdani, na njih se definitivno možete osloniti, završavaju započete stvari. U tom slučaju pružamo odličan primjer svojoj djeci. U suprotnom naša vlastita djeca mogu nas doživjeti kao vrlo krute osobe, koje se nikada ne opuštaju i s kojima se nije baš zabavno družiti.
Postoji još veliki broj ograničenja koja roditelji donose iz svog roditeljskog doma. Sigurno su vam poznati ljudi ili ste to pak vi sami koji ne mogu reći ne.
Zove susjeda Marica da joj pomognete oprati prozore jer je nju (šatro) uhvatila kičma. Vama nije baš najbolji trenutak jer ste obećali djeci da ćete ići u park, ali…kako reći ne. Nemate pojma, nitko vas tome nije naučio. Kažete Marici da ćete doći. Pa ipak je ona vaša prva susjeda. Perete prozore, a vas pere grižnja savjesti – u redu, djeca igraju pictionary, ali kako ona ne razumije da vi imate djecu i da nemate baš puno vremena. Grižnja savjesti polako se pretvara u ljutnju. Crveni u licu, razmišljate kako je Marica jedna sebična baba, koja nema niti malo razumijevanja. Operete prozore i Marica vam se srdačno zahvali.
Ovog trenutka ste ljuti, ali to će vas proći nakon nekog vremena i opet ćete Marici napraviti neku uslugu. Otići joj do placa jer je boli noga, odvesti ju do doktora jer joj je auto na popravku, napraviti joj kolač jer joj pećnica ne radi.
Bilo bi dobro da je u životu samo Marica ta kojoj pomažete. Na poslu Tajani svako malo napravite neko izvješće jer njoj nakon pet godina rada na tom radnom mjestu još nisu jasne neke osnovne stvari. I ponovo i opet joj usput donesete kavu, kupite ručak, razgovarate o njenim problemima koje ona ne rješava već samo priča o njima, a i potegnete na poslu kada ona zakaže jer ima migrenu.
Ovo možda jest malo ekstreman primjer. Ili, kada malo bolje razmislim, možda nije.
Razni su razlozi zbog kojih osoba ne zna reći ne. Uglavnom potječu iz roditeljskog doma. Možda su roditelji bili jako zadovoljni kada je dijete bilo dobro i poslušno, a za svako drugo ponašanje su kažnjavali ili ignorirali. Možda roditelji nisu obraćali pažnju na dijete pa je ono odlučilo biti dobro i poslušno u svakoj situaciji kako bi najzad na njega obratili pažnju. Možda je imalo brata ili sestru koja je bila miljenica, pa je dijete zaključilo da mora biti bolje i uvijek dobro da ga zavole isto kao seku…
Roditelj koji ne zna reći ne prijateljima, susjedima, kolegama itd. vjerojatno će imati teškoća reći ne i svojoj djeci, a djeci je često potrebno reći ne. Djeci su potrebne granice jer one im pružaju osjećaj sigurnosti.
S druge strane dijete nas gleda kako radimo za druge i uči na našem modelu. Gleda nas i kada se ljutimo i kada smo dovoljno skupili i eksplodiramo. Vrlo je vjerojatno da će naše prisilno ponašanje utjecati na djetetov razvoj.
Prisilno ponašanje u ovom kontekstu znači da u svakoj situaciji, pa i kada je to nauštrb nas, ne odbijamo pomoći i napraviti za drugoga. To uključuje da ćemo i kada nam svaki mišić našeg tijela vrišti “Neeeeeeee” mi na socijalnoj razini reći “Da”. Razrješenjem takvog prisilnog pristajanja to isto ponašanje postaje naša vrijednost. I tada ćemo, u većini slučajeva, pomoći ljudima oko nas. Ukoliko smatramo da neka osoba nešto može napraviti sama, asertivno ćemo ju odbiti. Ukoliko imamo važnog posla odgoditi ćemo pomoć za kasnije.
U primjeru s Maricom, ako smatramo da nije u pitanju kičma već njena lijenost, reći ćemo joj da nemamo vremena. Ukoliko jest u pitanju kičma, a mi smo obećali djeci park, reći ćemo joj da može neki drugi dan. Ukoliko smo umorni i izmoždeni, a nju je uhvatila kičma odbiti ćemo ju, jer sigurno postoji neka alternativa. Ne moramo se ubijati od posla da bismo druge zadovoljili. Dovoljno smo dobre i kvalitetne osobe i kada ne činimo sve i uvijek za druge. Na taj način pružamo primjer svojoj djeci, koja će naučiti da budu sami sebi važni, a isto tako da je lijepo pomoći drugima, što će uvelike doprinijeti njihovom osjećaju samopouzdanja i samopoštovanja.
O takvim ograničenjima i kako ih riješiti govoriti ćemo na radionici “Riba bez glave” koja će se održati 30. ožujka 2011. u 18:30 u Centru Proventus, Nova cesta 190, Knežija.
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener komunikacijskih vještina
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
