Nakon što ste svoje dijete ostavili u vrtiću, odlazite obaviti svoje dnevne obaveze. Ipak, nerijetko se tijekom te razdvojenosti bavite razmišljanjem o tome kako mu je u vrtiću, što sada radi, je li jeo, kako je danas spavao, s kime i s čime se igrao…Nučite kako pomoći vlastitom djetetu da s vama podijeli njemu važne događaje dana.
Kada dođe vrijeme za to, pokupite ga iz vrtića i ponadate se da ćete sada napokon i dobiti odgovore na pitanja koja su vam se motala po glavi. Ipak, umjesto odgovora, opisa situacija ili bilo kakve korisne informacije koja bi zadovoljila vašu znatiželju, mališan vam daje odgovor “ne znam“ ili još zanimljivije “ne sjećam se“. Naravno, koju god od tih verzija da ste dobili, ipak ste svjesni da nisu istinite već da su izgovorene kako bi se “razgovor“ na tu temu završio.
Ovaj scenarij poznat je brojnim roditeljima, a većini njih to smeta i nisu sigurni kako to promijeniti. U nastavku članka objasnit će se zašto do toga dolazi i kako povećati šansu da dijete ipak s vama podijeli njemu bitne događaje, bilo da su se dogodili u vrtiću ili u nekim drugim situacijama kada niste bili prisutni.
Zašto se to događa?
Djeca se lakše izražavaju kroz akciju nego kroz riječi. Ne zaboravimo da tek usvajaju vokabular i usavršavaju govorne vještine tako da oni u sastavljanje rečenica i traženje pravih riječi trebaju uložiti puno veći trud nego mi odrasli. U situaciji kada završe s vrtićom djeca su sretna što vas vide, većina ih se želi opustiti i biti u sadašnjem trenutku, a ne ulagati trud u odgovaranje na vaša pitanja. Postavljanjem puno pitanja dijete se izbacuje iz svog prirodnog toka i vraća ga se u njegov um koji se prvo mora prisjetiti nečega, a onda i konstruirati odgovor. Također, pitanja mogu nerijetko zvučati kao iskazivanje nerazumijevanja, zato je važno voditi računa o tome kako ih postavljamo.
Što učiniti?
Uočite emociju ili stanje djeteta i krenite od reflektiranja odnosno imenovanja toga. Npr.ako vidite da je dijete sretno možete mu reći “Baš si dobre volje danas.“ ili ako je namršteno “Izgleda mi kao da te netko naljutio.“. Kada dijete čuje takvu rečenicu puno je veća šansa da će nešto podijeliti s vama. Naime, sadržaj ovih rečenica šalje mu nekoliko važnih poruka: primijetili ste, razumijete ga i važno vam je. Također, s obzirom da niste postavili izravno pitanje dijete će osjećati manji pritisak da vam baš mora sada odgovoriti. Ako želi, pojasnit će vam i ispričati što se dogodilo jer ste ga svojim komentarom prihvaćanja njegova stanja na to potaknuli. Ako ipak i dalje ne želi, to je potrebno ispoštovati i ne inzistirati već pustiti da prođe neko vrijeme pa se poslije vratiti na to. Tada možete reći: “Danas kad sam te pokupila u vrtiću, djelovao si mi malo tužno. Baš se pitam što se dogodilo.“ Cilj je da dijete ne osjeti veliki pritisak da vam mora odgovoriti jer to može imati samo kontra efekt. Također, ako primijeti da baš jako želite nešto saznati može početi uživati u poziciji da ima moć da odredi hoće li ili neće zadovoljiti vašu znatiželju.
Često roditelji naprave pogrešku pa kada dijete nešto i kaže, onda mu postave još puno potpitanja o tome pa se dijete u svemu tome izgubi i odustane od daljnjeg objašnjavanja. Lakše mu je otići se igrati. Zato je svakako bolje suzdržati se i pustiti dijete da priča, a kada nam se čini da je izreklo misao do kraja tada mu možemo ponovo izreflektirati to što vidimo kod njega. Npr. ako nam samo kaže “Toma me udario.“ Nećemo puno postići ako nakon toga panično postavimo pitanja: “Gdje te udario? Zašto? Jesi rekao tetama? Što si ti učinio? Jel te boljelo?…“, vrlo vjerojatno će se dijete tada povući. No ako samo izgovorimo izjavnom rečenicom i sa empatijom u glasu “Toma te udario.“ ili reflektiramo djetetovo stanje “Djeluješ mi tužno zbog toga.“ dijete će lakše nastaviti govoriti o tome što se dogodilo. Kao i u ostalim trenutcima kada želimo nekakvu suradnju s djetetom važno je da probamo shvatiti djetetovo stanje i potrebu pa onda naći način kako skombinirati vašu i njegovu potrebu uz što više zadovoljstva, a što manje frustracije.
Autorica teksta:
Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom
