Učenje – odgovornost djeteta je karta za druženje s prijateljima

Kako motivirati dijete za učenje? Kako ga uvjeriti da kvaliteta učenja i predanost učenju danas jednim dijelom utječu na njegovu budućnost sutra? Kako mu nešto što ono doživljava kao tlaku, gnjavažu i dosadu prezentirati kao zanimljivo, razvojno i ispunjujuće? Odakle započeti priču, razgovor, motivirajući govor, planiranje, strategiju…?

Trebaju li roditelji uopće na svoja leđa natovariti udžbenike, radne bilježnice, brigu oko toga što treba donijeti za likovni, stalno ispitivanje ”što je za zadaću”, vođenje evidencije kad je koji test i do kada treba napisati lektiru?

Trebaju li roditelji uopće biti nositelji tereta učenja svoje djece? Je li to dobro za djecu? Koliko pitanja! ,,Nećeš ti članka, samo postavlja pitanja koja si i svaki roditelj postavlja”, pomislit ćete možda. No, evo i odgovora.

Priču, razgovor, motivirajući govor, planiranje, strategiju… započnite podjelom odgovornosti. Roditelj treba biti usmjerivač, vodič, motivator i savjetnik u učenju, a ne mazga koja nosi sav teret. Za početak, neka ostatak članka pročita dijete. Svi se tekstovi o učenju obraćaju roditeljima, a ne i onima koji idu u školi i uče – djeci. Dakle, pozovite sina, kćer ili oboje i neka odvoje 5 minuta za svoje obrazovanje, ostatak teksta je za njih.

Zar baš moram?

Zar baš moraš pročitati ovaj tekst? Ne moraš, ali predlažem da pročitaš, vjerujem da si dovoljno razuman i zreo da zaključiš kako je tema značajna i da joj možeš posvetiti 5 minuta svoga vremena. poslije na Facebooku možeš objaviti post o tome s čime te mama zagnjavila.

Kad je bila Bitka kod Maratona, kako su stari narodi zaključili da je Zemlja okrugla, što je jednostavna proširena rečenica… i sve drugo što ”ti u životu neće trebati”?

To ti u životu neće trebati, kažeš? Krvnici u školi i mučitelji kod kuće tjeraju te da glavu puniš glupim i nepotrebnim informacijama koje nemaju korisnu primjenu u svakodnevnom životu? Korijenove dlačice, tko je odgonetnuo hijeroglife, vrste geografskih karata prema mjerilu, vrste geografskih karata prema sadržaju, nominativ je padež koji izriče vršitelja radnje, bla-bla, bla-bla…. sve ti to u životu neće trebati? A što će ti trebati? Koje su to korisne, svakodnevne i životne stvari koje će ti sigurno, ali sigurno kao odrasloj jedinci, ravnopravnom članu društva odraslih trebati? Kopanje temelja i postavljanje hidroizolacije (ako gradiš kuću), zamjena puknute cijevi ili vodokotlića (događa se nekoliko puta tijekom životnoga vijeka), pisanje porezne prijave (svake godine u veljači), pravljenje sarme, punjenih paprika, rižota i pohanog mesa (svaki dan). Želiš li radije to učiti? To će ti sigurno trebati.

U školi ne učimo kopati temelje i postavljati hidroizolaciju, no učimo u kakvim su nastambama živjeli ljudi prije nas; pećine, sojenice, zemunice… pa možemo spoznati kako smo sretni jer živimo u ugodnim, toplim, zaštićenim zgradama; učimo koji je čovjek put u znanju i iskustvu prešao da bi došao od pećine do nebodera.

U školi ne učimo kako zamijeniti puknutu cijev ili vodokotlić, učimo kakav su vodovni sustav imali u Mezopotamiji i starome Rimu, i zašto su uopće počeli razmišljati o izgradnji takvog sustava. Ne učimo pisati poreznu prijavu, ali to je dosadnije od bilo koje lekcije iz povijesti i napornije od bilo koje zadaće iz matematike. Ne učimo kuhati, ali učimo gdje i kako se uzgajaju namirnice koje koristimo u kuhanju, odakle dolazi losos koji jedemo (iz Norveške, dakle, kad ćeš jednoga dana kupovati losos u ribarnici, da ti ne bi podvalili da je jadranski), i odakle je onaj fini cimet u štrudli od jabuke i kako su prije začini bili rijetki i skupi jer su se dovozili iz te daleke zemlje (koje?). U školi učimo kako radi ”organizam prirode”, kako funkcionira svijet oko nas, kako su ljudi živjeli prije da bismo mi ovako živjeli danas. To nam možda neće trebati u onoj mjeri kao zamijeniti gumu na autu, no pomaže nam da razumijemo svijet u kojem živimo. A ako razumijemo svijet danas, to nam može pomoći da stvaramo svijet sutra, osmišljavamo nove tehnologije, stvaramo nove ideje i gradimo bolji svijet.

Dušo draga, tvoja je mama školu završila.

Možda nisi vidjela njihove školske svjedodžbe, no vjeruj, tvoji su roditelji završili školu. Zar nije vrijeme da se odmore od škole? Zamisli da za koje desetljeće ti sa svojim djetetom moraš sve to ponovno učiti? Ponovno tražiti subjekte i predikate po rečenicama, učiti o vuklanima i krškom reljefu, Punskim ratovima, itd… Zamisli!  Lansirala bi dijete na Mjesec, kažeš? E pa onda, ili se spakiraj i vježbaj snalaženje bez gravitacije ili pusti mamu da se odmori od škole. Može ti pomoći, objasniti kada ti nešto nije jasno, možeš je obavijestiti kada je neki test, reći da si posudila lektiru (ne da ti ona posudi) i krenula čitati, ali imaj milosti i ne dopusti da još jednom pohađa školu.

Mama, tata, ja bih s prijateljima na more.

Misliš da ova rečenica iznad nema nikakve veze s učenjem? O, naivni dječače, o djevojčice bez iskustva u pregovaranju, o dječice bez znanja o funkcioniranju ljudske psihe, o neprefrigana čeljadi bez manipulatornih vještina! Slušaj. Jednoga ćeš dana tražiti roditelje da ti daju auto za izlazak; tražit ćeš ih da ostaneš vani do jutra, a bome ćeš ih tražiti i novce za taj ludi noćni provod. Također, jednoga ćeš dana tražiti roditelje da ideš sam/-a na more, odnosno, s prijateljima. Tražit ćeš puno toga čije odobravanje ovisi o tome koliko si odgovoran i samostalan. Ako niti zadaću ne pišeš bez da te roditelji na to natjeraju, kako će ti jednoga dana dati auto i pustiti te samog na more? Reći će:,,Pa ti se ne sjetiš ni da imaš lektiru kako ćeš sam na moru? Ne može, nisi dovoljno zreo.” Samostalnim i kvalitetnim učenjem te brigom oko vlastitih školskih obveza dokazuješ da si zreo, odgovoran i da te se može prepustiti na milost i nemilost noćnom izlasku ili ljetovanju s prijateljima.

Učenje je u uskoj uzročno-posljedičnoj vezi s mnogim stvarima koje želiš ili ćeš željeti.

Roditelj podsvjesno razmišlja ovako: Tomica sam piše zadaće, vodi brigu o testovima i lektiri i sam uči; Tomica će na ljetovanju sam znati kupiti namirnice, brinuti se o novcima i potrošnji, biti pažljiv i ne vjerovati nepoznatim ljudima, mazat će se kremom za sunčanje i neće ići punog želuca u more (ne znam zašto je ovo zadnje važno, ali roditeljima jest, pa neka im bude…). Tomica može ići sam na ljetovanje.” Ako se Tomica drugačije ponaša, roditelj drugačije podsvjesno razmišlja.,, Tomica ne piše sam zadaće, ne vodi brigu o testovima i lektiri, i ja učim s njim; Tomica na ljetovanju neće znati sam kupiti namirnice i bit će jadan gladan, smršavjet će, neće se brinuti o novcima i sve će potrošiti na svjetlucave gluposti iz Kine koje se prodaju na štandovima, a na kojima piše made in Croabia, neće biti pažljiv, vjerovat će nepoznatim ljudima i netko će ga oteti, neće se mazati kremom za sunčanje i izgorijet će, i… što je najgore, ići će punog želuca u more. Tomica ne može ići sam na ljetovanje.”

Nadam se da nakon svega ovoga tvoja prva misao nije bila kako sam lagala da će ovo trajati samo pet minuta, već se nadam da si shvatio/-la kako ti korijenove dlačice, Bitka kod Maratona (i zašto se bitka u ovom slučaju piše velikim slovom), jednostavne proširene rečenice, hijeroglifi i prosti brojevi… mogu pomoći da: 1. ne završiš kao jedan od prvih kolonizaora Mjeseca i 2. kako da jednoga dana dobiješ auto i ideš s prijateljima na more. 

Autor: Maja Jerčić, mag. paed, www.budisvoj.eu