Odlasci na igralište u slobodno vrijeme djeci danas sve više zamjenjuju strukturirane izvanvrtićke ili izvanškolske aktivnosti. Umjesto u park, dijete će otići na nogomet gdje umjesto igre koju stvaraju djeca, postoji barem jedna odrasla osoba koja djecu nadzire i stalno upućuje na pravila igre. Pri tome se može bitno osiromašiti dječja spontanost, kreativnost, mašta.
Premda
razne dodatne aktivnosti mogu pružiti mnoga uzbuđenja i potaknuti razvoj
određenih djetetovih sposobnosti, preveliki broj takvih aktivnosti onemogućuje
djetetu da se zadubljuje u svaku od njih, da zaista razvije određene vještine,
te može imati poteškoće u savladavanju svih zahtjeva koji su postavljeni pred
njega. Ako se to na vrijeme ne primijeti, dijete može postati vrlo anksiozno,
nesigurno, kompetitivno i umjesto da ima benefite od aktivnosti, one mogu biti
izvor kontinuiranog stresa.
Prije uključivanja djeteta u aktivnosti, roditelji trebaju razmisliti o tome
koliko je u redu da dijete boravi djeteta izvan kuće, a da pri tome dijete ne bude pod stresom i da
se ima vremena za provođenje kvalitetnog obiteljskog vremena. Pri tome može
pomoći sljedeće pitanje: ako je dijete uključeno u određene dodatne
aktivnosti, koliko vam preostaje kvalitetnog vremena da ga provedete s djetetom
svakog dana, igrajući se s njim i razgovarajući o tome što je ono doživjelo
tijekom dana? Ukoliko je odgovor da ga nemate, da ste i vi i dijete
preumorni kada se vratite doma, tada je dijete zasigurno uključeno u preveliki
broj dodatnih aktivnosti, a možda ste i vi preopterećeni svojim obavezama. Minimalno
vrijeme koje biste trebali svakodnevno provoditi s djetetom ne bi smjelo biti
manje od 30 minuta.
Prije
nego što roditelj u konačnici organizira razne aktivnosti za dijete, dobro je
pokušati odgovoriti i na ova dodatna pitanja:
- Hoće li dijete imati
korist na emocionalnom, fizičkom i/ili društvenom planu od uključivanja u tu
aktivnost? - Je li aktivnost
primjerena za dob djeteta? - Smatrate li da će
dijete redovito voljeti odlaziti na tu aktivnost? - Hoće li se dijete
prilagoditi na tu aktivnost bez snažnog emocionalnog otpora?
Kada bi se dijete trebalo uključiti u dodatne aktivnosti,
ovisi o djetetovim mogućnostima održavanja pažnje i iskazanom interesu, pa
djetetove godine ne trebaju biti presudne. Većina djece sa 5 godina može
održati adekvatnu pažnju da slijedi izvanvrtićke aktivnosti. Međutim,
individualne razlike su velike. Neka djeca imaju dovoljno dobru pažnju i
interes da budu uključena u dodatne aktivnosti već s 4 godina, dok druga to
nemaju niti sa navršenih 7 godina. Važno je znati osobine i sposobnosti
djeteta, te prepoznati njegove interese. To će ujedno odgovoriti i na pitanje u
koje vanvrtićke aktivnosti ga uključiti. Ako silno voli pokret, uključite ga na
ritmiku, gimnastiku, nogomet ili nešto slično. Ako voli pričati, ponavlja
riječi stranog jezika, uključite ga na strani jezik. Važno je osluškivati
dijete, ono nam sve kaže ako ga dovoljno pažljivo slušamo.
Strogo
strukturirana i zahtjevna izvanvrtićka ili izvanškolska aktivnost može biti
vrlo stresna za dijete. Pokušajte uočiti znakove stresa kod djeteta. Znakovi
koji mogu označavati da je dijete vrtićke dobi pod stresom jesu stalno prisutan
umor, nezainteresiranost za igru, izraženi strahovi, dok kod djeteta školske
dobi su: nedovršene domaće zadaće, dobivanje lošijih ocjena u školi, promjene u
jelu ili spavanju, češće žaljenje na fizičke bolove, eksperimentiranje s drogom
ili alkoholom, žaljenje zbog odlazaka na aktivnost ili potpuno izbjegavanje aktivnosti.
Dijete mora imati vremena za opuštanje,
nestrukturiranu igru, istraživanje, boravak s obitelji, vrijeme za čitanje ili
da mu se čita, vrijeme da se druži s prijateljima. To vrijeme podjednako je
važno za njegov razvoj kao što su to jelo, piće, higijena, školsko učenje.
Ukoliko dijete nema vremena za to, njihova kreativnost i mašta će se bitno
narušiti, te će se veselo dijete zainteresirano za mnoštvo aktivnosti vrlo brzo
pretvoriti u anksiozno, zabrinuto, blago depresivno, a možda i u natjecateljski
nastrojeno dijete.
Ukoliko
pak dijete ne želi biti uključeno niti u jednu aktivnost, poštujte tu odluku,
ali se i zapitajte zašto je to tako – je li dijete previše povučeno i ne
želi upoznavati novu djecu, boji li se novih obaveza, da li se ne želi
uključiti u ništa za što ne vjeruje da neće postići najbolji rezultat?
Razmislite ima li vaše dijete ima pravog prijatelja s kojim se voli družiti. Ako
ima, je li on negdje uključen, te ako je razgovarajte sa svojim djetetom želi li ići na aktivnost na koju ide njegov prijatelj.
Ako
shvatite da vaše dijete nema pravog prijatelja, da je vrlo socijalno povučeno,
pažljivo razgovarajte s njim te saznajte kako se osjeća, što bi on želio i da
li smatra da ima neke opcije da stekne prijatelja. Imati prijatelja je osobito
važno i djeca koja tada nemaju prijatelja obično se osjećaju vrlo usamljeno.
Stoga, ohrabrite svoje dijete da pronađe prijatelja, a ako vidite da se ništa
nije promijenilo kroz nekoliko mjeseci svakako potražite pomoć dječjeg psihologa.
Ukoliko
primijetite da dijete ima previše obaveza i da je preopterećeno, poželjno je da
o tome porazgovarate s djetetom. Nikako nije dobro da roditelj odluči što je za
dijete previše i ukinuti mu aktivnost prije razgovora s njim o tome. Pri tome,
iako ste kao roditelj zabrinuti za zdravlje svojeg djeteta, ostanite smireni i
razgovarajte nježnim glasom. Imajte na umu da je moguće da je djetetu važnije
odlaziti na aktivnosti gdje su njegovi vršnjaci nego je prekinuti jer je pod
stresom. Na taj način ćete dati informaciju djetetu da vam je doista stalo do
njega.
Ukoliko
se dijete opire od isključivanja s neke aktivnosti, saznajte zašto je djetetu
toliko važno da sudjeluje u tim aktivnostima. Da li doista uživa u svim
aktivnostima ili je tamo jer su i njegovi prijatelji tamo? Ako je riječ o
prijateljima, razgovarajte da li ima prijatelja u svim aktivnostima ili ima
neka aktivnost koje bi se ipak mogao odreći? Budite prije svega iskreni i
otvoreni u tom razgovoru. Recite da ste zabrinuti za njega. Čak i ako vam to
dijete ne pokaže u istom trenutku, ono će cijeniti vašu iskrenost i zabrinutost
i možda poslije razgovora s vama razmisliti o tome što ste mu rekli.
Premda
izvanškolske aktivnosti potiču
emocionalni i socijalni razvoj djeteta, važno je da dijete sudjeluje u tim
aktivnostima zato što to želi, a ne zato što je to dobro za njegov razvoj. Ako
dobije poruku od roditelja da je važno da ide na aktivnosti, tada dijete dobiva
poruku da su aktivnosti same po sebi važne, a ne kako se dijete osjeća ili što misli
o tim aktivnostima. Zato, neka vam
obiteljsko vrijeme uvijek bude prioritet. Provođenje zajedničkog vremena treba
biti podjednako važno kao i provođenje individualnog vremena u aktivnostima. To
može biti zajedničko objedovanje, odlasci u šetnje, zajednička briga oko vrta,
vožnja biciklom, odlasci na izlete koje može značajno smanjiti stres svih
članova u obitelji. I, za kraj imajte na umu da su
za: razvoj djeteta najvažniji i
najkorisniji odnosi s drugim ljudima, a ne aktivnosti. Fokusirajte se na to da
izgradite dobar i kvalitetan odnos s djetetom, a ne da postanete njegov šofer.
Autorica teksta:
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
