Nedavno smo imali jednu radionicu za roditelje adolescenata koji su nas pitali je li moguće da je dijete od 10 godina već u pubertetu. Naime, prema svim obilježjima ponašanja njihove djece – od kojih su neka niže kronološke dobi – moglo bi se zaključiti kako je riječ doista o pubertetu. Na to se nastavlja logično pitanje: ulaze li danas djeca sve ranije i ranije u pubertet i razdoblje adolescencije?
Zadnjih godina doista je uočen trend sve ranijeg ulaska u pubertet (kao najvjerojatniji uzrok spominje se više masnog tkiva koje između ostalog izlučuje i estrogen, zbog sjedilačkog načina života te prisutnosti hormona u hrani) kao i sve dužeg trajanja razdoblja adolescencije. Iako mnogi poistovjećuju pubertet i adolescenciju, ta dva pojma se razlikuju.
Fizički razvoj događa se sve ranije, a psihosocijalni završava sve kasnije
Za razliku od adolescencije, pubertet obuhvaća samo tjelesne promjene koje su mjerljive i vidljive na djeci, dok pojam adolescencija obuhvaća i psihološke i socijalne promjene. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, adolescencija traje od 10. do 19. godine života, no za razliku od puberteta, puno je teže odrediti stvarno trajanje razdoblja adolescencije zbog faktora koji nisu objektivno mjerljivi. Adolescencija kao razdoblje života do početka 20. stoljeća bila je vremenski usko vezana uz pubertet – ulazak u “svijet odraslih” i zasnivanje obitelji bili su normalna pojava s nastupom spolne zrelosti. No, danas sve češće dolazi do razlika u fizičkom i psihosocijalnom sazrijevanju mladih osoba. Fizički razvoj događa se sve ranije, a onaj psihosocijalni završava sve kasnije.
Ranije sazrijevanje koje je prisutno kod današnje djece osim fizičkih može imati i socijalne posljedice. Postoji velika neusklađenost između toga kako primjerice djevojke koje rano uđu u pubertet izgledaju te kako se ponašaju u interakciji s drugim ljudima. Budući da fizička zrelost najčešće ne prati psihičku to dovodi do niza problema. Između ostalog, ni modna industrija ni pomaže roditeljima: odjeća koja je na raspolaganju njihovoj djeci je često preuska, s predubokim dekolteom, prekratka i izazovna. Izuzetak nije ni industrija igračaka koja je preplavljena seksualiziranim lutkicama naglašenih atributa a namijenjenim djevojčicama u dobi od četiri do šest godina. Također, sve je raširenija i ponuda dekorativne kozmetike za najmlađe pa su djevojčicama namijenjena sjenila, lakovi za nokte, sjajila za usne… U višim razredima osnovne škole normalno je da djevojčice bojaju kosu, da za izlaske nose visoke pete, da imaju umjetne nokte. Uslijed svega toga, roditeljima je sve teže oduprijeti se zahtjevima njihove djece kada je njihovo dijete doista okruženo djevojčicama koje se tako oblače i uređuju, a uskraćivanjem istoga svom djetetu ono bi se moglo osjećati izolirano.
Uslijed informatizacije i razvitka tehnologije i medijski sadržaji postali su stalno dostupni djeci. Problem je što su ti sadržaji previše eksplicitni, odnosno naslovnice časopisa nerijetko krase izazovne djevojke, filmovi i serije prepuni su seksualnih i/ili agresivnih scena, a na Internetu možemo pronaći što god poželimo. Kroz takve sadržaje djevojčice nerijetko dobivaju poruke da moraju biti lijepe, izazovne i poželjne da bi uspjele u životu, pa onda ne čudi činjenica da se djevojčice i mlade djevojke fotografiraju u izazovnoj odjeći i izazovnim pozama i takve fotografije postavljaju na Internet ili razmjenjuju putem mobitela (i time automatski postaju potencijelne žrtve nasilja preko Interneta). S druge strane, dječacima se pak šalje poruka da trebaju biti “frajeri” koje krase karakteristike kao što su agresivnost, snaga, grubost, promiskuitet. Stoga oni u doba puberteta nastoje izgledati kao “frajeri” zbog čega su alkohol, cigarete, a u ekstremnijim slučajevima i droga sastavni dio njihove krize identiteta.
Sav trud uložen u odnos s djetetom, sigurno će se jednog dana isplatiti
Sve to šalje pogrešnu poruku našoj djeci o vrijednostima, uspješnosti i zadovoljstvu općenito. Stoga nije neobično da se roditelji pitaju kako sve to spriječiti. Kao stručnjak napominjem da jednostavnog i brzog recepta nema. Hoće li naše dijete prihvatiti “vrijednosti” modernog doba, hoće li se povoditi za materijalizmom, zapravo uvelike ovisi o odnosu koji ima s roditeljima još od najranijeg doba. Poruke koje šaljemo djetetu – na verbalnoj i neverbalnoj razini, model koji im sami pružamo, razgovori i uvažavanje djetetova mišljenja, granice koje postavljamo, ključne su kako bi jednog dana naše dijete stasalo u odraslu osobu bez kompleksa, osobu koja ne podliježe trendovima, osobu koja ima vlastito mišljenje. Sav trud i vrijeme koje ulažemo u odnos s djetetom, sigurno će se jednog dana isplatiti. Iako rast i ranije sazrijevanje djeteta ne možemo usporiti a još manje spriječiti (niti bi to trebali), ono na što možemo utjecati jest kako će se naše dijete s tim nositi. Ako imamo izgrađen takav odnos s djetetom da o svemu razgovaramo, tada ni razgovor o neprimjerenim fotografijama na Internetu i posljedicama istoga za naše dijete neće biti puko zabranjivanje (kojega se ono neće pridržavati) već dobronamjeran savjet kojega će se dijete vrlo vjerojatno pridržavati. Dijete bi uvijek trebalo imati na umu da je roditelj njegova baza, netko kome se može obratiti u svakoj situaciji, netko koga se ne bi trebalo bojati. Ako smo u odgoju dosljedni i ako omogućavamo djetetu slobodu sukladno njegovoj odgovornosti, tada njegujemo odnos pun uzajamnog uvažavanja i povjerenja. Od najranijih dana dijete treba znati da svako njegovo ponašanje nosi određene posljedice i da roditelj nije taj koji će preuzimati odgovornost za njegovo ponašanje. Roditelj je taj koji njegovo ponašanje treba usmjeravati i ograničavati ukoliko dijete ide na uštrb sebe, ali isto tako i omogućiti slobodu u situacijama kada dijete pokazuje odgovornost.
Unatoč svim trendovima kojima mladi danas podliježu, sama svjedočim mnogim mladima – djevojčicama i dječacima – koji dolaze u naš Centar i koji ne podliježu u tolikoj mjeri današnjim trendovima. To su mladi koji imaju izgrađen vlastiti sustav vrijednosti, mladi kojima su se roditelji posvetili, koji imaju s njima dobar odnos i koji su unatoč tome što nisu u “trendu” itekako prihvaćeni u društvu.
Foto: Shutterstock
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
