U današnjem okrutnom svijetu nije neobično što roditelji žele sve pružiti svom djetetu, što ga žele poštediti i zaštititi – jer ako neće oni, tko će?
No problem se javlja kada to zaštićivanje i serviranje svega na dlanu ide nauštrb djeteta, kada svojim postupcima utječu na njegovo ponašanje na način da on postaje nesposoban za samostalni život uslijed čega ni njegovo samopouzdanje nije na visokoj razini. Činjenica jest da nijedna krajnost nije dobra, a previše zaštićivanja, komocije i udobnosti bez imalo odgovornosti i obaveza nisu dobri temelji za samostalnost.
Prezaštitnički roditelji
O prezaštitničkim roditeljima se puno pisalo, pa ćemo ih samo ukratko opisati: prezaštitnički roditelji su oni koji u svakoj aktivnosti pomažu djetetu ne dozvoljavajući da dijete samo, uz vlastiti trud i napor dođe do rezultata. Prezaštitnički roditelj ne da djetetu da se penje na penjalicu jer je to opasno; oblači dijete iako ono ima ima kapaciteta da to (bar do određene mjere) učini samo; trči za djetetom po stanu i pazi da ne padne ili se udari; hrani ga iako bi dijete već moglo (doduše neuredno) samostalno jesti; trči k njemu i pomaže mu čim u parku zapne na nekoj prepreci…
Sve što prezaštitnički roditelji čine, čine iz dobre namjere. To su topli i brižni roditelji koji nažalost, brinući o svakoj sitnici nehotice ometaju razvoj djeteta. Misleći da tako štite djecu zapravo ih čine nesamostalnima, preosjetljivima i nesigurnima. Poruka koju dijete dobije svaki put kada prezaštitnički roditelj učini nešto umjesto djeteta jest: „Ti ne možeš sam“, „Ti nemaš resusre“, „Ti nisi sposoban“. Iako prezaštitnički roditelj to nikada ne bi izgovorio, na neverbalnoj razini i kroz postupke zapravo odašilje takve poruke djetetu. Odrastajući u takvoj atmosferi, nije neobično što djeca prezaštitničkih roditelja u konačnici postanu vrlo nesigurni i nesamostalni ljudi.
U razdoblju adolescencije te poruke se najčešće odražavaju na razvoj mlade osobe kroz nedostatak samopouzdanja. Kako roditelji sve čine umjesto njih (upisuju ih u srednju školu, posuđuju knjige za lektiru iz knjižnice, „bore“ se za bolju ocjenu), mlada osoba nema iskustvo u kojem je nešto uspješno odradila, pa nema niti iskustvo ponosa i osjećaja uspjeha zbog istoga. Sve to utječe na njezino samopouzdanje koje je u ovoj dobi i inače poljuljano. Glavna poruka koju dijete dobiva jest da je svijet jedno opasno mjesto i da su najsigurniji doma, u roditeljskom gnijezdu. Mlada osoba će tako možda odbijati ići na ljetovanje s prijateljima – jer kako će se tamo snaći; možda neće htjeti ići na vozački ispit – jer tko zna što se može dogoditi, možda će skriviti sudar; možda…
Djeca prezaštitničkih roditelja mogu biti potpuno nesposobna za samostalan život
Ono što se može dogoditi jest da unatoč mogućnosti ne žele odseliti iz roditeljskog doma (ne osjećaju se doraslo svakodnevnim izazovima – brizi o kućanstvu, plaćanju računa, poslu…). Ili mogu pronaći partnera s kojim će živjeti u određenoj vrsti simbioze: primjerice, žena može naći autoritarnog muža koji će odrađivati sav onaj dio posla za koji ona sebe smatra nesposobnom, a muškarac može pronaći partnericu koja će se prema njemu ponašati kao „druga mama“. U svakom slučaju, ti odrasli ljudi nikada ne ostvare svoje potencijale, nikada njihove sposobnosti ne dođu do izražaja a sve iz razloga jer su dobivali poruke da to netko drugi može bolje od njih. Da njihove sposobnosti nisu dovoljno dobre. Ili da ih nemaju.
Ima jedna priča o čovjeku koji je rekao da ne pomažemo svom bližnjem ako mu serviramo hranu; pomažemo mu ako ga naučimo kako da sam do nje dođe. U prvom slučaju nahranili smo ga za jedan dan, a u drugom slučaju za cijeli život. Ako želite da Vaše dijete oskudijeva cijeli život, naučite ga kako da sam dođe do onoga što mu treba.
Znate li da je igra izuzetno bitna za svaki oblik dječjeg razvoja?
