Psiha

Psiha

Zašto je važno podržavati interese djece, pa čak i ako se vama ne sviđaju?

Foto: Shutterstock

Vjerujem da većina ljudi s viješću da će postati roditelji počinju razmišljati kakvo će biti njihovo dijete – kako će izgledati, što će voljeti a što ne, kakve će osobine imati…

Viktor je kao dijete uvijek uživao u individualnim aktivnostima, a posebno u onima gdje je trebalo nešto slagati, popravljati, razmišljati. Za razliku od njegovog bratića koji je na moru uživao u kupanju i prskanju s drugom djecom, Viktor je vječito bio u plićaku i lovio ribice. Ili slagao razne građevine od kamenčića i svega što mu se našlo pri ruci u okolišu. Roditelji ga nikako nisu mogli natjerati da se igra s bratićem, da dan provede u moru a ne pored njega. Nerijetko su se i ljutili jer njihov sin nije bio poput druge djece.

Što biste trebali znati o plijesni na dječjim igračkama

Inzistiranje roditelja

Kada je trebalo upisati srednju školu, Viktor sam nije znao što odabrati. Roditelji su inzistirali na gimnaziji. Za fakultet im je bilo svejedno koji će upisati, najvažnije je bilo da ima „papir u rukama“ – oni ga nisu imali i za svoje dijete su htjeli da ima fini, uredski posao. Viktor je tako i završio fakultet. I danas kao 30 – godišnjak radi posao koji ga ni najmanje ne veseli – upravo zato jer se radi o finom, rutinskom uredskom poslu na kojemu ne može do izražaja doći njegova sklonost ka slaganju, razmišljanju, popravljanju, rastavljanju, preciznosti… Zato Viktor ima mnogo hobija uz koje kompenzira ono što mu je uvijek nedostajalo u životu (od modelarstva, ribolova, izrade stvari od drveta, informatike itd…) – da netko prepozna i podržava njegove interese. Pa makar oni bili u suprotnosti sa željama roditelja.

Vjerujem da većina ljudi s viješću da će postati roditelji počinju razmišljati kakvo će biti njihovo dijete – kako će izgledati, što će voljeti a što ne, kakve će osobine imati… I vjerujem da se u svakome javi želja da dijete bude baš slično njemu.

Ja još uvijek nisam roditelj, no i sama pri pomisli da bi jednog dana mogla imati dijete moram priznati da bi voljela da po nekim karakteristikama bude slično meni – da voli čitati kao i ja, da bude pristojno i pomalo povučeno, da voli mentalne aktivnosti, rock glazbu… Zašto bih to voljela? Pa vjerojatno zato jer bi mi s takvim djetetom bilo lakše. Ako bi moje dijete preferiralo sport, na tom području bih bila potpuni neznalica: vrhunac moje sportske aktivnosti je trčanje za tramvajom (samo ako negdje zaista žurim; u suprotnom će doći drugi). Kad bi moje dijete slušalo tzv. „cajke“ – uh, pa teško da bi bila oduševljena tim izborom i s veseljem raspravljala o novoj pjesmi Dare Mare, ili kako god se već zvao dotični izvođač. Iako sam po struci psiholog i svjesna da na mnoge stvari nemamo utjecaja i da je za druge a posebno djecu) važno da ih prihvaćamo i podržavamo takve kakve jesu (pod uvjetom da ne nanose štetu sebi ili drugima), službeno mogu priznati da smo i mi samo ljudi od krvi i mesa i da i sami upadamo u zamke odgoja. Samo što mi kao stručnjaci (za razliku od nekih laika) znamo što radimo krivo.

Kako pomoći djetetu razviti dobru sliku o sebi

Izazovi odgoja

I mi kao stručnjaci ali i roditelji koji nemaju veze s našom strukom mogu izaći iz svih izazova koje nameće odgoj. Djeca vrlo jasno i direktno šalju poruke što trebamo činiti – samo ih mi često ignoriramo. I danas se sjećam kako sam jednu grupu djece u domu za nezbrinutu djecu uporno pokušavala zaintersirati za knjige – nosila sam im od doma svoje knjige koje su meni bile odlične u njihovoj dobi, nudila im da idemo u knjižnicu učlaniti se da mogu posuditi što god žele… Svi moji pokušaji su padali u vodu. Oni su mene svaki put nagovarali da igram s njima stolni tenis. Jasno su mi davali do znanja kako mogu provoditi vrijeme s njima, kako mogu doprijeti do njih. Nisam znala igrati stolni tenis. Ali su me zato naučili. Nisam znala ni klizati. I to su me naučili (uz više ili manje pridržavanja za ogradu). Bojala sam se skakati u more: i taj strah su riješili (doduše ne uz moju dobru volju). I stvorila sam odnos s njima upravo zato jer sam se prilagodila, jer sam osluhnula njihove želje i interese.

Zašto je škola djeci ‘fuj’? Evo 5 dobrih razloga

I shvatila da nije nužno da im ja kao roditeljska figura budem autoritet u tim interesima. Dovoljno je da pokažem zanimanje za ono što njih veseli. Možemo i mi nešto učiti od djece (rekla bih da puno toga možemo naučiti od djece); a u konačnici zašto djetetu ne dozvoliti da se razvija u smjeru kojem želi i to kod osobe koja zna nešto o tome? Zašto ne bi dijete učlanili u nogometni klub iako mi nismo fanovi nogometa? Zašto ne bi dijete odveli na ribolov iako nam je jedni kontakt s ribom bio s filetom oslića?

Nedavno sam imala priliku razgovarati s jednom mamom koja me pitala je li pogriješila što je sina upisala u srednju glazbenu školu koja se nalazi u drugom gradu i što 15-godišnjaka šalje iz roditeljskog doma kako bi se mogao školovati u smjeru za koji je pokazao interes. Ova odluka joj nije bila nimalo laka a ni okolina joj nije puno pomogla pri donošenju iste. Da, lakše je dijete zadržati kod kuće gdje imamo veću kontrolu. Neka razvija svoje interese kad odraste i bude samostalan. Da, lakše je dok je dijete manje upisivati ga na aktivnosti koje mi preferiramo – to je naša zona sigurnosti, o tome sve znamo. No, lakše ne znači ujedno i bolje za naše dijete. Negirajući njegove sklonosti i biranjem lakšeg puta, zapravo biramo i djetetovo dugoročno nezadovoljstvo. Biramo odraslu osobu koja će jednog dana osjećati neprihvaćanje od strane vlastitih roditelja, koja će biti nezadovoljna smjerom svog života. Vjerujem da to nitko ne želi za svoje dijete/odraslog čovjeka.

I stoga, imajte na umu koji su interesi Vaše djece i koliko je njima bitno da ih u istome podržite – pa čak i ako vam se ne sviđaju i ne znate ništa o njima. Naučite, neka vas dijete poduči. Ne mora nam se to sviđati (nije da sam ja ouševljena klizanjem – i dalje preferiram čitanje) no možemo probati. Možemo pratiti dijete na klizanje i mahnuti mu iz publike. To je za njega velika stvar.

Ako niste sigurni koji su interesi vašeg djeteta i kako ih prepoznati, obratite se stručnjacima koji će vam dati smjernice. Naša Maja Jerčić, mag. paed. s programom „Učimo učiti“ u centru Budi svoj na zabavan i kreativan način podučava djecu smislenom i efikasnom učenju, učenju koje je gušt, te prepoznaje i razvija njihove interese i sklonosti. Ako se pitate kako je to moguće, dođite i provjerite u našem centru: www.budisvoj.eu/adolescenti/ucimo-uciti/

Foto: Shutterstock

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo