„Nisam na svijetu da živim prema tvojim očekivanjima, niti si ti ovdje
da bi živio po mojim. To znači da ima mnogo frustracija u životu.“
F. Pearls
Poznati američki psihoterapeut, dr. Albert Ellis, je na osnovi dugogodišnjeg iskustva zaključio da: „što se osoba više osjeća krivom i što više smatra da je činila greške koje si ne može oprostiti, manja je šansa da će biti sretna ili zdrava“. Istraživanja su pokazala da 11,5 posto ljudi u populaciji ima izražen osjećaj krivnje zbog kojeg imaju različite poteškoće.
U situacijama kada osoba naruši ili prekrši svoje moralne norme i pravila ponašanja, javlja se osjećaj krivnje. Osoba može osjećati krivnju kada procijeni da je nekim svojim postupkom drugoj osobi neopravdano izazvala neugodne osjećaje, te kada se osjeća odgovorna za to. Osoba se tada identificira, odnosno suosjeća s drugom osobom i vjeruje da je taj drugi vrijedno biće i da je važno kako se osjeća. Dakle, krivnja nije strah ili stid pred drugima, već neugodan osjećaj umanjene i ugrožene osobne vrijednosti. Osjećaj krivnje je adekvatan ako: se osoba osjeća krivom u situaciji kada je prekršio neku svoju, društveno razumljivu moralnu normu; kada je zbog toga nastala neka šteta zbog koje će netko patiti; koja svojim intenzitetom i trajanjem odgovara šteti koja je nanesena; i koja se izražava na socijalno prihvatljiv način.
U razvoju osjećaja krivnje ključnu ulogu imaju roditelji i njihov način zabranjivanja i kažnjavanja djetetovog ponašanja. Zabrane određuju koja djetetova ponašanja su neprihvatljiva i nepoželjna, a kaznom se utvrđuje kršenje zabrane, te u skladu s tim, dijete počinje razvijati svoje norme ponašanja i moral. Dijete treba naučiti razlikovati ponašanja koja mu čine ugodu, a društveno su nepoželjna od ponašanja koja mu nisu ugodna, ali su društveno poželjna. Roditelji tada očekuju od djeteta da prihvaća smislene zahtjeve okoline, da ih spremno izvršava na poželjan način kako za sebe tako i za druge. Ukoliko dijete prekrši normu (ne poštuje zabranu) i suoči se sa kaznom, ono doživljava strah da možda neće više biti voljeno. Roditelji imaju ulogu vanjskih motivatora u kreiranju djetetovog ponašanja, koje se s vremenom internalizira i postaje dio dječje unutrašnje psihičke strukture. Kada dijete, iz nekog razloga, prekrši internaliziranu zabranu, tada će, između ostalog, osjećati krivnju.
Zamislimo situaciju: dvojica braće Toni i Ivan se igraju u drugoj sobi, dok otac gleda televiziju u dnevnom boravku. Odjednom se začuje bolni krik iz susjedne sobe. Otac se naglo ustaje, nemiran i zabrinut. Ulazi u sobu i vidi Tonija kako gleda uplakanog mlađeg brata.
Otac se smjesta naljuti na Tonija jer smatra da on često nanosi bol mlađem i kaže mu „To što si učinio je loše“. Bezbroj puta mu je rekao da treba paziti na Ivana, ali znate kako ide u igri – dijete se zanese i svašta se u trenu dogodi…, a uz to, rijetko su mu pokazivali kako se treba igrati. Uglavnom su mu govorili „idite se lijepo igrati u svoju sobu“. Jedino, nitko nije rekao što to „lijepo igrati“ točno znači. Tako su se Toni i Ivan igrali onako kako su oni sami smislili.
Iako je otac imao dobru namjeru, kada se malom djetetu kaže „To što si učinio je loše“, dijete to čuje i zapamti „Ti si loše dijete“. Dijete nije na stupnju spoznajnog razvoja da bi moglo razlikovati osjećaj krivnje od osjećaja bezvrijednosti. Upravo zbog toga, važno je točno specificirati što je to loše učinio, a u drugim prilikama mu naglašavati da je vrijedan, voljen čak i kada se ljutimo na njega i kada ga kritiziramo. Osoba koja nije naučila razlikovati ta dva osjećaja, počinje razvijati samoprezir.
Osjećaj krivnje se razvija i „na oko bezazlene“ načine. Primjerice, ako je dijete učinilo nešto što nije smjelo, majka napravi tužnu facu i pravi se da plače, te traži od njega da ju poljubi u znak pomirenja. Njoj će se možda činiti da je to bezazlena igra, međutim dijete se osjeća vrlo anksiozno i poljubit će ju jer želi da se bolje osjeća. Time uči dijete da mora poljubiti (tj. ispričat se i poklonit pažnju) tko god se osjeća loše. Odnosno, uči da se dijete osjeća krivim i odgovornim za tuđe osjećaje iako nije.
Presnažan osjećaj krivnje kod djece se može manifestirati kroz paniku, strahove, socijalnu povučenost, osjećaj srama, poremećaj spavanja, nedostatak inicijative, gubitak samopouzdanja i razvijanje anksioznosti.
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
