Po ulasku djeteta u vrtić, dijete mora razviti povjerenje u odgajatelja da bi se osjećalo sigurnim. O tome koliko brzo će se razviti međusobno povjerenje i time smanjiti intenzivne reakcije djeteta na prilagodbu, ovisi o slijedećim karakteristikama: temperamentu i fiziološkim karakteristikama djeteta i odgajatelja, stilu privrženosti razvijenog između majke i djeteta, osjetljivosti odgajatelja te ostalim situacijskim karakteristikama (broj djece, glasnoća, jačina svjetlosti itd.). U ovom članku objasnit će se utjecaj stila privrženosti na prilagodbu djeteta u vrtiću.
Privrženost je specifični tip socio-emocionalne
veze između dojenčeta i roditelja, najčešće majke, koja nastaje tijekom prve
godine djetetova života, pri čemu je presudna kvaliteta brige o djetetu. U
situacijama koje predstavljaju prijetnju za dijete (poput gladi, buke,
nepoznata situacija), potreba za roditeljem se aktivira te dijete traži
zaštitu. Stil privrženosti ovisi o roditeljskoj sposobnosti da uoči djetetovu
potrebu za bliskošću s njim te o osjetljivosti na nju. Dijete na osnovi
roditeljske sposobnosti uočavanja što ono treba i odgovaranja na to, gradi
sliku o sebi kao biće koje (ni)je vrijedno roditeljske ljubavi i pažnje, te
donosi zaključke da li je roditelj voljan i sposoban zadovoljiti njegove
potrebe kada se pojave.
Postoje četiri tipa privrženosti
između djeteta i majke: sigurna,
anksiozna-izbjegavajuća, anksiozna-opiruća i dezorganizacijsko-kontrolirajuća privrženost.
Ukoliko
majka adekvatno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim
situacijama, ona omogućuje djetetu sigurnu osnovu na temelju koje ono stvara
sliku o sebi i svijetu oko sebe kao i načine sučeljavanja sa stresom. Ta će
majka razviti s djetetom sigurnu privrženost. Dijete će imati
bazično povjerenje u roditelja da će biti dostupan, osjetljiv i koristan u
zadovoljavanju njegovih potreba. U novim situacijama dok je majka prisutna, ta
će djeca istraživati, a na odvajanje od majke reagiraju s manje straha. U
nepoznatoj situaciji, kao što je to ostajanje u vrtiću po prvi puta, ta će
djeca plakati i biti uznemirena jer je roditelj otišao. Međutim, odgajateljice
će ih moći utješiti jer dijete ima povjerenja u odrasle osobe. Također, moći će
ih zainteresirati s igračkama koje su ponuđene jer se osjećaju dovoljno sigurno
da se slobodno upuste u istraživanje. Kada se majka vrati, reagirat će s plačem
jer se sjetilo da je bilo ostavljeno. Ali kada završi početno razdoblje
prilagodbe na novu situaciju, ta će se djeca veseliti povratku roditelja.
Djeca koja
su sigurno privržena u roditelja, pokazuju više istraživačkih ponašanja, bolje
rješavaju probleme i imaju bolje odnose s vršnjacima. Pokazuju više
entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti što sve rezultira adekvatnim
međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi. Oko 55-65 posto djece razvije opisani stil
privrženosti s primarnim roditeljem.
Anksiozna –
izbjegavajuća privrženost kod djeteta je
rezultat ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje
traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna. Takve majke govore o bebi
toplim riječima, igraju se s njom, vode računa o hranjenju i spavanju, no često
odbacuju djetetovu potrebu za privrženošću, ne vole prisan kontakt i ne
osjećaju se dobro kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom
bliskošću. Takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima i
postaju uznemirena samo kad ostanu sama. U situaciji kao što je ostajanje u
vrtiću po prvi puta, ta će djeca pokazati malu uznemirenost pri odvajanju od
roditelja i brzo će se početi igrati s igračkama. Pri povratku roditelja,
izbjegavat će ga nastavljajući se igrati s igračkama. No, to ne znači da dijete
nije tužno što je ostavljeno već da je naučilo da ako pokaže svoje osjećaje (u
ovom primjeru tugu) da na njih neće biti adekvatan odgovor (u ovom slučaju
utjeha). Slično je kada se roditelj vrati po to dijete – ukoliko dijete pokaže
sreću jer se roditelj vratio, to najčešće zahtijeva fizički kontakt s djetetom
(zagrljaj). Budući da roditelj koji je razvio izbjegavajući stil privrženosti s
djetetom do sada nije odgovarao adekvatno na djetovu potrebu za fizičkim
kontaktom, dijete neće pokazati radost pri povratku.
Djeca koja
su razvila anksiozno-izbjegavajuću privrženost, pokazuju manjak suradnje,
istraživačkog ponašanja i empatije. Ona imaju loše odnose s vršnjacima,
izbjegavaju bliske emocionalne veze jer smatraju da emocije nisu važne.
Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja
u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i
odbijaju kontakt ako im se netko previše približi. Oko 20-25 posto djece razvije
ovaj stil privrženosti s primarnim skrbnikom.
Ambivaletno – opiruća
privrženost nastaje kao rezultat nedosljednog ponašanja majke.
Ona ponekad odgovara na djetetovu potrebu za blizinom i bude dostupna, ponekad
ne. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku ili roditeljsku figuru kao
nekonzistentnu i nedosljednu jer dobivaju dvostruku poruku – u jednom trenutku
su prihvaćena, a u drugom su odbacivana. Nesigurni su hoće li roditelj biti
dostupan, osjetljiv i od pomoći kada ga zatrebaju. To dovodi do toga da djeca postaju
nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle osobe doživljavaju kao nepouzdane. Kao
posljedica, dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za
istraživanjem okoline ovisit će o podršci i odobravanju majke. Ova ovisnost o
drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne
nestabilnosti i osjetljivosti na stres. U novoj situaciji vrlo teško prestanu
plakati čak i kada se roditelj vrati. Ponovni sastanak s roditeljem dovodi do
mješavine olakšanja što je vide i ljutnje što su bila ostavljena. Ponekad mogu
imati napad bijesa ili traže pažnju od drugih, a potom je odbijaju. Vrlo teško
će se zainteresirati za igračke zbog čega će period prilagodbe trajati dugo. Oko 10 posto
djece razvije ovaj stil privrženosti s roditeljem.
Dezorganizacijsko-kontrolirajuća privrženost razvija se često kod djece čije su majke bile zlostavljane u
djetinjstvu ili pate od nedovršenog tugovanja. Takve su majke vrlo često
nedosljedne i prezauzete tako da dijete nema na raspolaganju uzor s kojim će se
identificirati. Dijete će u tom slučaju biti zbunjeno svaki puta kada se pojavi
potreba za privrženošću. karakterizira mješavinu izbjegavajućeg, ambivaletnog i
sigurnog ponašanja. Ta djeca nemaju uhodan obrazac ponašanja već se mogu činiti
ošamućena, zbunjena, uplašena te se mogu nedosljedno ili kontradiktorno
ponašati.
Kada takva djeca odrastu u velikom
broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom, jer na taj način mogu
predviđati situacije što im pruža osjećaj sigurnosti. Oko 10-15 posto djece razvije
dezorganizacijsko-kontrolirajući stil privrženost.
Kakvu će roditelji privrženost
razviti s djetetom uvelike ovisi o tome kakvu su privrženost njihovi roditelji
razvijali s njima. Roditelji koje su njihovi roditelji odbacivali i nisu
prihvaćali vrlo će teško stvarati odnose povjerenja s drugim ljudima. Oni su
odrasli vjerujući da njihove potrebe neće biti zadovoljene, da će ih drugi
odbaciti, prema njima se ponašati neprijateljski ili im biti psihološki
nedostupni. Iz tog razloga preporučljivo je da se osvrnemo na svoje
djetinjstvo, kako su nas roditelji tretirali te ako procijenimo da postoji
potreba potražimo savjet stručne osobe koja će nam pomoći da razriješimo
vlastite „demone“ i sa svojom djecom razvijemo sigurnu privrženost, a time i
njihovo samopouzdanje i samopoštovanje.
S druge strane, ukoliko je dijete starije od tri godine, a prepoznali
ste da ste s njim razvili anksiozno-izbjegavajući, ambivalentno-opirući ili
dezorganizacijsko-kontrolirajući stil privrženost te ne znate kako promijeniti
svoj odnos s djetetom, poželjno da se obratite stručnjaku za rad s djecom. U
tom radu djetetu će biti omogućeno da
ono „otpusti“ nakupljene osjećaje ljutnje, straha, tuge, frustracije,
ljubomore ili neke druge osjećaje zbog nezadovoljenih potreba. Kroz igru,
dijete će steći osjećaj sigurnosti i kontrole nad svojim životom te biti
sposobnije u budućnosti razvijati siguran stil privrženosti s drugim ljudima.
Autorice teksta:
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
certificirani trener
komunikacijskih vještina
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
