Gotovo nema roditelja koji ne vodi bitku s djetetom zbog pretjerane uporabe mobitela. I dok oni mlađe dobi još uvijek koliko toliko ozbiljno shvaćaju upozorenja roditelja, oni stariji potpuno ignoriraju roditeljske zahtjeve a mobitel (p)ostaje njihov vjerni prijatelj koji ih prati svuda pa čak i u kupaonu.
Što mlade zapravo drži na mobitelu i zašto im je ta mala spravčica toliko važna?
Kada se sjetim svog djetinjstva, na pamet mi prvo padaju svi oni dani koje sam provodila vani, u igri s drugom djecom. Bez obzira na godišnje doba, nepisano pravilo je bilo da se nakon škole svi nalazimo u parkiću gdje smo se družili do večernjih sati (ili “dok se svjetla na ulici ne upale“). Ako netko od naših prijatelja nije bio vani, jednostavno smo se odšetali do njegovog ulaza i preko portafona pitali njegove roditelje smije li van. Nije bilo mobitela, telefon je bio preskup za duge razgovore a potrebe za druženjem velike. I rješenje je bilo nadohvat ruke: u drugom ulazu, u parku pored zgrade.
Razvojem tehnologije dogodilo se to da potrebu za druženjem možemo zadovoljiti puno jednostavnije i bez odlaska iz kuće. Dovoljno je da samo pri ruci imamo jednu tehnički naprednu stvarčicu koja nam omogućava da se preko društvenih mreža družimo s velikim brojem prijatelja – a sve iz kućne fotelje. Prijatelji su tu za nas uvijek i stalno – ako me netko doma naživcira, o tome mogu napisati samo jednu rečenicu nakon što je nemili događaj završio i dobiti niz lajkova i podrške svojih prijatelja. I moja potreba za društvom je zadovoljena. A potreba za društvom u adolescenciji je velika. Tako ostanak bez mobitela u kojemu se doslovce nalazi njihov društveni život, za njih praktički može značiti odcijepljenost od društva.
Nadalje, kako je u adolescentnoj dobi vršnjačka skupina važnija nego ikada prije u životu, tako i mladi žele biti u trendu i pratiti sve što se zbiva u virtualnom svijetu. Ukoliko propuste neku informaciju, može se dogoditi da im popularnost padne. A to je noćna mora većine mladih. Mobitel im služi da pokažu svom društvu koliko su cool, koliko je njihov život intrigantan – i ne mogu zamisliti što bi se dogodilo da njihovo veliko društvo zaključi suprotno. Dok je u moje vrijeme popularnost munjevito pala ako bi primjerice društvo čulo mamu kako s prozora viče da moram na spavanje, tako je danas za mladu osobu pred društvom sramotno reći da mu je zabranjen mobitel.
Što mogu učiniti roditelji da obje strane budu zadovoljne?
Prije svega, smatram da je važno da roditelji prepoznaju potrebu za društvom svoje djece i da tu povezanost s mobitelom povežu s njihovim stilom života u kojemu mobitel na neki način znači društvo. Svako oduzimanje mobitela za njih znači odcijepljenost od društva koje im je u ovim godinama vrlo važno.
S druge strane, od mobitela ih može odvratiti jedino promjena fokusa: odlazak na stvarno druženje s prijateljima, bavljenje hobijima, fizičkom aktivnošću… Oduzimanje mobitela u njima može izazvati ogroman otpor pa je stoga jedina solucija koja roditeljima preostaje da djetetu ponude aktivnosti koje isključuju mobitel.
Kako na mobitelu (osim društvenih mreža) postoje i razne aplikacije i igrice koje mladima pomažu u odvraćanju misli, ne bi bilo loše da roditelji indirektno istraže postoji li nešto što muči njihovo dijete a što im je lakše “izbaciti“ iz misli kada su usmjereni na igricu. I samima nam se sigurno događa dok čekamo red u banci, autobus na stanici i slično da nam je nelagodno s vlastitim mislima – u tom slučaju mobitel je dobar saveznik koji te misli može efikasno odagnati. Slično se događa i u glavama naše djece.
I na kraju, uvijek se vraćamo na model koji pružaju roditelji. Ukoliko i roditelji većinu vremena provode na mobitelu (doduše, ne iz istih pobuda kao njihova djeca), tada ni od djece ne mogu očekivati da postupaju drugačije. Ako roditelj po povratku s posla nekoliko sati provede na mobitelu rješavajući poslovne probleme, poruka koju dijete dobiva jest da je sasvim normalno stalno biti na mobitelu. Iako roditelji verbalno mogu slati drugačije poruke, najvažnije poruka je ona koju šaljemo vlastitim primjerom.
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
