Iako se i
pohvala (npr. “Bravo”) i ohrabrenje (npr. “Wow, uspio si!”) usmjeravaju na
pozitivna ponašanja pa djeluju kao da se radi o istoj stvari, pohvaljivanje
zapravo potiče da dijete bude svjesno o tome što drugi vole kod njega, što im
se sviđa. Uči ga se oslanjati na vanjske izvore motivacije. Pohvala je pokušaj
da se dijete motivira s vanjskom nagradom tako što mu se kaže “bravo”, “odlično”, “baš si dobar/dobra” i sl. Posljedično, roditelj koji pohvaljuje
zapravo govori “Ako učiniš nešto što ja smatram ispravnim, dobit ćeš nagradu
tako što ću ja to prepoznati i cijeniti.” Preveliko oslanjanje na pohvalu može
imati štetni učinak. Djeca tada počinju vjerovati da njihova vrijednost ovisi o
mišljenju i procjeni drugih.
Ohrabrenje
se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud).
Ubrzava razvoj samomotivacije i samokontrole. Roditelj koji ohrabruju dijete na
taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka
(pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća
korisno. Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje samo ono
što su učinili. Stoga bi bilo ponekad bilo dobro da umjesto riječi koje se
odnose na vrednovanje (dobar, odličan i sl.) se koristite riječi ohrabrenja
koje pomažu djeci da vjeruju u sebe. Djeca koja osjećaju da je njihov trud
ohrabrivan, vrednovan i cijenjen, razvijaju osobine upornosti i odlučnosti te
postaju dobra u rješavanju problema.
Kada se
dijete jako trudi nešto postići, umjesto da mu predložimo da mi to učinimo za
njega ili da mu, kada ostvari cilj, kažemo “bravo”, možemo mu uputiti riječi
ohrabrenja koje upućuju na prepoznavanje truda i napretka. Pa bi tako u
trenutku kada se dijete trudi samo obući jaknu i dohvatiti drugi rukav, iako mu
to baš i nije jednostavno, mogli reći neku od sljedećih rečenica: “Nisi
odustajao/la sve dok nisi shvatio/la.”, “Zaista si se jako trudio/la oko
toga.”, “Uspio/uspjela si! Sama dohvatiti rukav” ili “Wow, kako si napredovao/la
u tome da se sam/a obučeš“.
Također,
važno je da roditelj djetetu daje do znanja da vjeruje u njega. Pa se stoga
npr. u trenutku kada dijete razmišlja o tome kako bi mogao složiti dvorac od
kockica može izgovoriti i neka od rečenica koje iskazuju povjerenje, kao što
su:
“To je teško, ali siguran/na
sam da ćeš uspjeti.”
“Čini se da imaš plan.“
“Poznavajući tebe, siguran/na
sam da će sve biti uredu.“ ili
“Imam povjerenje u tebe.
Shvatit ćeš to.“
Uz to, kada se dogodi da nam
dijete nešto pomogne učiniti, dobro je koristiti ohrabrujuće rečenice koje se
usmjeravaju na doprinos i uvažavanje.
Npr. “Baš je obzirno od tebe
to što si mi pomogao/la nositi stvari” ili
“Cijenim što si sve igračke
vratio/la na svoje mjesto.“
Ipak, kako
bi se dijete razvilo u cjelovitu osobu važno je da nauči cijeniti i mišljenje
drugih tako da nije potrebno potpuno izbjegavati pohvale. Ono što je potrebno
jest da se postigne balans između pohvala i ohrabrenja, odnosno potrebno je
postići ravnotežu između toga da se dijete uklopi u okolinu i bude prihvaćen i toga
što dijete samo misli o sebi i važnosti koje si samo daje.
U programu Centra Proventus “Terapija igrom za
roditelje“, roditelji imaju prilike razviti konkretne vještine, naučiti kako
konkretno komunicirati s djetetom čime mu potiču razvoj pozitivne slike o sebi,
odnosno samopouzdanje. Program počinje u srijedu, 6. ožujka 2013. te su prijave
obavezne.
Za više informacija nazovite na 095
8043982 ili pišite na tatjana@centarproventus.hr
Autorice teksta:
Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igrom, psihoterapeut
Tea Knežević, bacc.univ.psiholog
