Specijalistica organizacijske i industrijske psihologije objavila je novu knjigu “Zaštitni faktor 50 za sprečavanje sagorijevanja” u kojoj donosi 50 nadahnjujućih priča iz vlastite prakse, utemeljenih na iskustvima stvarnih ljudi koji su potražili njezinu pomoć
Psihologinja Tanja Pureta, specijalistica organizacijske i industrijske psihologije te osnivačica i direktorica poduzeća Ramiro, napisala je knjigu “Zaštitni faktor 50 za sprečavanje sagorijevanja”. Možda iza ovog naslova očekujete klasične stručne članke na temu stresa i burnouta na kakve ste već mnogo puta naišli, ali umjesto očekivanih definicija i recepata autorica je donijela 50 nadahnjujućih priča iz vlastite prakse, utemeljenih na iskustvima stvarnih ljudi koji su potražili njezinu pomoć, a koje, kako piše, “dižu iz pepela burn-outa i uče kako spriječiti stres da uopće dođe do nas”. Odlučila je napisati knjigu jer je uvidjela da mnogi i najbezazlenije probleme doživljavaju vrlo stresnima, što je doživjela kao poziv da na razumljiv i inspirativan način pomogne ljudima da bolje upoznaju sebe te se tako zaštite od nepotrebnog i preuveličanog doživljaja stresa.
Koliko je sagorijevanje na poslu rašireno u Hrvatskoj?
Oko 30 posto ljudi navodi da proživljavaju burnout. To znači da se osjećaju psihofizički totalno iscrpljeno i nesposobno za suvislo obavljanje čak i najjednostavnijih aktivnosti. Puno ih više navodi da su pod velikim stresom, ali da ga još uvijek mogu “izdržati”. To je alarmantan podatak, jer pokazuje da nam je aktivna radna populacija u velikoj opasnosti. Jednako tako su nam u opasnosti i poslodavci i cijela ekonomija, jer ako imamo iscrpljene ljudske resurse, oni ne mogu stvarati dodanu vrijednost. Ne mogu stvoriti ni vrijednost za pokrivanje vlastitih troškova, već svojim stanjem stvaraju nove troškove za poslodavca i cijelo društvo. To su troškovi liječenja i oporavka, štete ili izgubljene dobiti zbog neaktivnosti i sl.
Koliko su opasnosti od sagorijevanja svjesni zaposlenici, a koliko menadžeri i poslodavci?
Čini se da su opasnosti od sagorijevanja svjesni svi, ali različito odgovaraju na tu opasnost, a i njihovi odgovori su, nažalost, prilično neučinkoviti. Općenito, zaposlenici se trude što manje izlagati bilo kakvim povećanim zahtjevima posla jer misle da je to ključ dobre prevencije. S jedne strane, dobro je što su postali svjesni vlastite odgovornosti u preventivi svog psihofizičkog zdravlja te naučili reći “ne” zahtjevima koje ne mogu preuzeti. S druge strane, time kategorički odbijaju izlazak iz svoje zone udobnosti, što im onemogućuje daljnje psihičko i profesionalno osnaživanje. Tako postaju nespremni za prihvaćanje zahtjevnijih zadataka ili odgovornijih uloga, gdje su izazovne situacije sastavni dio svakodnevice.
Jednako tako su nam u opasnosti i poslodavci i cijela ekonomija, jer ako imamo iscrpljene ljudske resurse, oni ne mogu stvarati dodanu vrijednost.
Poslodavci se trude ponuditi zaposlenicima razne wellbeing i teambuilding programe kako bi im omogućili lakše podnošenje stresa. I to su hvalevrijedne aktivnosti, osim što su usmjerene na to da nauče ljude kako da sa što manje štete podnose stres. Puno bi bolje bilo da poslodavci nauče zaposlenike kako da što bolje razumiju uzroke stresa i izgrade pravi stav prema njima. To je jedini način stjecanja pravog psihološkog imuniteta, a ujedno i postizanja pune angažiranosti zaposlenika.
Jesu li menadžeri pod većim rizikom od sagorijevanja nego “obični” zaposlenici?
Da pitate zaposlenike, rekli bi da nisu. Međutim, menadžeri su objektivno pod većim rizikom od sagorijevanja. Na njima je odgovornost i za rezultate i za ljude. Pritom im puno manji stres stvara odgovornost za rezultate nego za ljude, jer se na menadžerske pozicije redovito regrutiraju odlični stručnjaci, koji s lakoćom rješavaju kompleksne operativne probleme. Tako oni često preuzimaju na sebe izvršavanje većine zadataka kako bi poštedjeli stresa i nezadovoljstva ljude kojima rukovode.
Dodatno, lakše im je napraviti neki operativni zadatak nego davati zadatke, motivirati članove svog tima, pratiti realizaciju, davati povratne informacije, pogotovo one o lošem učinku i ponašanju, i poticati ljude na razvoj. Vođenje tima podrazumijeva poticanje ljudi da izađu iz zone udobnosti i preuzmu odgovornost za rezultate, povremene konflikte, neugodne emocije, nezadovoljstva, razlike u očekivanjima, davanje i primanje otkaza i sl., što se sve pokazalo daleko težim stresnim faktorom i od najzahtjevnijih operativnih situacija.
Zato je najvažnije upravo menadžere naučiti uzrocima stresa u njihovoj ulozi te uspješnim načinima za nošenje s njim, jer to je ključ njihova psihofizičkog zdravlja, kao i zdravog načina realizacije poslovnih ciljeva.
Jesu li neke profesije posebno izložene burnoutu?
Osim menadžerske, burnoutu su najviše izložene pomagačke profesije, zaposlenici u zdravstvu, socijalnoj skrbi i sl., jer se ti ljudi svakodnevno nose s velikom patnjom ljudi. Također, velikom stresu izloženi su i zaposlenici u obrazovnom sustavu, jer moraju svakodnevno odgovoriti na niz izazova u radu s djecom i mladima. Tu su i profesije u kojima se stručnjaci brinu za velike i važne sustave te trebaju donositi odluke koje mogu imati veliki utjecaj na većim područjima ili obuhvaćaju veći broj ljudi.
Osim profesija, burnoutu su podložnije i neke skupine ljudi, od kojih se društveno očekuje veća količina fizičkog te posebice emocionalnog rada, koji je često prešućen, omalovažavan i zanemaren. To su u prvom redu žene, i to posebno one u odgovornijim ulogama i funkcijama.
Zašto ste umjesto stručnih članaka odlučili napisali priče?
Postoje brojni stručni članci na temu stresa i burnouta. Svi su nalik jedan drugome: navode definicije stresa i burnouta, simptome, najčešće stresore te neke tehnike za lakše podnošenje stresa, poput tehnika disanja ili općenito zdravih životnih navika. Mnogi su takve članke pročitali puno puta i vjeruju da o stresu teorijski znaju sve, a ipak ne znaju kako se lakše suočiti sa svakodnevicom. Ova moja knjiga ima potpuno drukčiji pristup, a to je pričanje priča o ljudima i njihovim izazovima zbog kojih su mi se obratili za pomoć. Priče govore o tome zašto se nisu mogli odmoriti na godišnjem, zašto se nisu mogli radovati poklonu za Božić, zašto su im baš njihovi najbliži dali najlošije životne savjete i sl.
To su istinite priče koje se često događaju svima, pa se u njima svi lako prepoznaju. To prepoznavanje donosi i olakšanje, jer ako smo mislili da s nama nešto nije u redu, da smo samo mi slabi, nedovoljno hrabri, nedovoljno disciplinirani i sl., sad vidimo da to nije tako. Ove priče nude i objašnjenja, kao i nove, učinkovitije pristupe sličnim budućim situacijama kako bismo na njih reagirali sa što manje stresa i što više radosti.
Postoji li način kako možemo prepoznati prve simptome sagorijevanja i kako tada reagirati?
Burnout se očituje na tjelesnoj, intelektualnoj i emocionalnoj razini. Tjelesno se manifestira kao jaka iscrpljenost i kroničan nedostatak energije. Na intelektualnoj razini ljudi počnu imati poteškoće s pamćenjem, zaboravljaju čak i ono što se dogodilo u nekoliko proteklih trenutaka, teže se koncentriraju na zadatak te rade puno nepotrebnih grešaka.
Emocionalno se distanciraju, postaje im nebitno to što rade i imaju silnu potrebu odvojiti se od situacije koja ih je dovela u burnout. Imaju iznimno malu toleranciju na frustraciju, pa često burno reagiraju i na sitnice. Jednostavno se ne mogu kontrolirati. Primijetimo li takve pojave kod sebe, a još se osjećamo sposobni za donošenje dobrih odluka, prvi bi korak bio uzeti nekoliko dana odmora te onda još nekoliko dana za sustavnu analizu što nam se događa.
Što ako smo već sagorjeli? Kakva nam pomoć tada treba?
Ako smo već sagorjeli, onda je najbolje što prije potražiti pomoć liječnika, koji će procijeniti fizičko stanje i odrediti daljnje liječenje. Nakon toga treba se što prije obavezno obratiti psihologu, koji može pomoći već spomenutom analizom situacije koja je dovela do burnouta, psihoedukacijom, konkretnim tretmanima te praćenjem uspješnosti usvajanja novih obrazaca ponašanja, kako bi se riješilo nepovoljno stanje.
Osim menadžerske, burnoutu su najviše izložene pomagačke profesije, zaposlenici u zdravstvu, socijalnoj skrbi i sl., jer se ti ljudi svakodnevno nose s velikom patnjom ljudi. Također, velikom stresu izloženi su i zaposlenici u obrazovnom sustavu, jer moraju svakodnevno odgovoriti na niz izazova u radu s djecom i mladima.
Danas u mnogim tvrtkama vlada nepovjerenje, zatvorenost, čak i strah, nema razgovora ne samo između zaposlenika i šefova nego ni među zaposlenicima, kolegama. Kako doskočiti ovome?
Danas općenito previše govorimo o nevažnim temama, a premalo o onim stvarno važnima. Ljudi se općenito plaše izraziti svoje mišljenje te iznijeti neki problem ili ideju. Boje se da ih kolege ne ismiju ili, još gore, izoliraju iz svog društva. Danas je ljudima važnije pripadati “ekipi” nego pokazati tko su te se zauzeti za ono što im je važno. S druge strane, paradoksalno je da se propagira kultura prihvaćanja različitih i različitosti. Možda će kolege i prihvatiti nekog različitog po nekoj privatnoj karakteristici, ali neće prihvatiti da se različito ponaša prema poslu u odnosu na dominantnu kulturu u organizaciji.
Onoga tko je u dobrim odnosima s voditeljem ili je spreman preuzeti na sebe zahtjevnije zadatke možda više neće prihvatiti u svoje društvo, jer tako svima “diže letvicu” očekivanja. Poslodavac u prvom redu treba potaknuti menadžere da svojim primjerom i ponašanjem povedu članove svojih timova prema kulturi povjerenja, poštovanja, suradnje, učenja na greškama, razvoja, usmjerenosti na rješenja, doživljavanja posla smislenim i sl. Malo pomalo ljudi će se oslobađati straha te početi prihvaćati vlastitu odgovornost u iznošenju mišljenja, teškoća i ideja. To je proces koji dulje traje, ali svakako se isplati već danas napraviti prvi korak. Druge opcije zapravo nema.
Kako bi poslodavac trebao reagirati ako sumnja da nekom zaposleniku prijeti sagorijevanje?
Zaposlenik kojem prijeti sagorijevanje često zadnji shvati u kakvom je stanju – puno prije to primijeti njegova okolina. Zato je odgovornost poslodavca, odnosno voditelja, da ga pozove na razgovor kako bi mu osvijestio njegovo ponašanje te mu ponudio pomoć, ako je problem poslovne prirode. Pritom treba pokazati veliku empatiju i razumijevanje te iskrenu želju da pomogne kako se zaposlenik ne bi osjetio prozvano, kritizirano i prezreno, što bi moglo samo doliti ulje na vatru.
Ima li razlika među generacijama, od boomera do generacije Z, u načinima na koje se nose sa stresom?
Generacija Z najmlađa je na tržištu rada te objektivno ima najmanje životnih znanja i iskustava vezanih za uspješno nošenje sa stresom. U vrijeme svoje adolescencije pripadnici te generacije često su se suočavali s porukama da su psihičke tegobe normalne i da ih se ne trebaju sramiti, što je načelno dobro. Međutim, mnogi smatraju, a neki stručnjaci i savjetuju, da je jedini način psihičke zaštite izbjegavanje situacija u kojima bi im se mogla dogoditi daljnja “oštećivanja”. Zato često javno iznose svoje tegobe i “dijagnoze” te očekuju od okoline da im se prilagodi, što katkad nije moguće. Život ima svoje karakteristike koje treba razumjeti i “plesati s njima”. Do nekog ih trenutka starije generacije još i mogu štititi od objektivnih nepovoljnih okolnosti, ali jednom to više neće biti moguće.
U svojoj knjizi promičete poštenje, otvorenu i iskrenu komunikaciju, dijeljenje, rad na sebi, pravo na odmor, radost, sve redom pozitivne vrijednosti koje su u modernom svijetu gurnute u drugi plan. Na kakav odjek u radu s ljudima nailazite kad promičete ove vrijednosti?
Dobila sam uistinu jako puno pozitivnih komentara, u smislu: “Upravo mi je sad ovo trebalo!” Ili: “Ovo bi se trebalo sustavno učiti već od vrtića!” Ima i onih koji bi i dalje htjeli neku čarobnu pilulu koja bi ih trenutno izbavila iz ralja stresa. Toga nema. Mi smo jedina bića na ovom planetu koja mogu svjesno odabirati svoja ponašanja, analizirati svoje odabire te mijenjati sve što je neučinkovito. Imamo fantastičnu mogućnost da uistinu živimo život punim plućima, unatoč tegobama. Ali to trebamo raditi mi sami. Naš život je naša odgovornost.
Mnogima su te spoznaje veliko olakšanje, velika sloboda i velika inspiracija, jer ih nisu mali prilike čuti ni od koga dosad. Neki se te slobode i odgovornosti užasavaju. Sve je to normalno. Moj je cilj da se svi koji već čuju glazbu života oslobode i s radošću otvoreno zaplešu na njezine taktove. Onima koji je ne čuju želim da se uz pomoć moje knjige barem malo približe trenutku kad će je moći čuti i otvorena srca prihvatiti.
Pišete i o traču. Kakve to veze ima s burnoutom?
Veliki ljudi razgovaraju o idejama, prosječni o stvarima, a mali o drugim ljudima. Najveći broj ljudi kao dominantni izvor stresa i burnouta doživljava upravo loše i destruktivne odnose s drugim ljudima. Tračevi nastaju kad o drugima razgovaramo njima iza leđa. To su najčešće zlonamjerna prepričavanja nekih događaja u kojima smo zajednički sudjelovali i u kojima su nam se, u našoj interpretaciji događaja, zamjerili nekim svojim riječima, stavom, ponašanjem i sl.
To mogu biti i prepričavanja priča koje smo samo čuli, a da nismo provjerili istinitost informacija niti nas se one uopće tiču. Posljedice tračeva uvijek su razorne. Mi licemjerno održavamo “dobre” odnose s tom osobom, a činimo joj veliku štetu na povećavajući svojim pričama negativan stav koji drugi imaju o njoj. Tada joj ni drugi ne prilaze, mijenjaju svoj odnos prema njoj bez obrazloženja i slično ili joj “dobronamjerno” prepričaju što su čuli te tako dodatno dolijevaju ulje na vatru sveopćih destruktivnih odnosa.
Svatko tko vama trača nekoga, u sljedećem trenutku vas će tračati nekom drugom. Zato je važno, kako za vlastitu dobrobit tako i za dobrobit drugih, jasno reći “ne” svim tračevima. Ako postoje neki problemi u odnosu, treba to osobi jasno reći ili se posavjetovati s osobom od iznimnog povjerenja, koja sigurno neće dalje dijeliti informaciju. Sve drugo je, kao što već svi znamo, čisti otrov.
(Nataša Vlašić-Smrekar)
