Filmovi prečesto senzacionaliziraju, trivijaliziraju ili jednostavno krivo prikazuju složenu stvarnost življenja sa psihološkim problemima. Međutim, postoje neki kinematografski dragulji koji se, prema mišljenju psihologa, odvajaju od stereotipa i autentično prikazuju ljudsko iskustvo.
Ova tri fantastična filma nude uvid u to kako je to doista živjeti s problemima mentalnog zdravlja.
Otac (The Father, 2020.)
Otac (The Father) je potresna drama koja zadire u složenost demencije i njezin utjecaj na odnose. Priča je ispričana iz perspektive oca (Anthony Hopkins) s demencijom, stvarajući dezorijentirajuće i impresivno iskustvo za publiku. Kako njegovo pamćenje slabi, film se kreće kroz njegove promjenjive percepcije vremena, mjesta i ljudi – sumorno zamagljujući granice između stvarnosti i mašte.
Kako razlikovati obične simptome starenja od Alzheimera?
Trivijalizirani prikazi Alzheimerove bolesti i demencije često pribjegavaju stereotipima i pretjeranim pojednostavljenjima koja pogrešno prikazuju pravu prirodu stanja. Ovi prikazi obično predstavljaju demenciju kao jednostavan slučaj gubitka pamćenja ili zbunjenosti i svode njezine složene obrasce ponašanja na puku zaboravnost. Pacijenti se često prikazuju kao odsutne starije osobe koje postaju predmetom bezbrižnog humora ili zapleta.
Nasuprot tome, stvarna istraživanja demencije i Alzheimerove bolesti pokazuju užasnu i dinamičnu prirodu stanja – karakterizirano progresivnim kognitivnim padom, poremećajem rasuđivanja, dezorijentiranošću i promjenama osobnosti. Takve studije naglašavaju dubok emocionalni i psihološki utjecaj na pacijente i njihove skrbnike, s implikacijama na dugoročnu skrb, pravne odluke i planiranje kraja života.
Otac se ističe kao film koji točno prikazuje stvarnost demencije. Hvaljen je zbog osjetljivog i iskrenog prikaza utjecaja demencije na pojedince i njihove obitelji, nudeći grub i realističan prikaz izazova ovog stanja.
Divan mladić (Beautiful Boy, 2018.)
Divan mladić (Beautiful Boy) biografska je drama koja prikazuje razoran utjecaj ovisnosti o drogama na obitelj. Priča prati oca (Steve Carell) dok se nosi s izazovima roditeljstva svog sina tinejdžera (Timothée Chalamet) koji postaje ovisan o metamfetaminu. Film ilustrira napetost između očeve nade i očaja – kao i duboku ljubav i slomljeno srce koje nastaje gledajući voljenu osobu kako se bori s ovisnošću.
Prikazi ovisnosti u filmu često predstavljaju pretjeran i iskrivljen pogled na zlouporabu supstanci i oporavak. Ovisnost se često prikazuje kao ekstremna i senzacionalna, s dramatičnim scenama predoziranja, kriminalnih aktivnosti i nasilnog ponašanja, često zanemarujući temeljne čimbenike koji dovode do zlouporabe tvari. Oporavak se također često prikazuje kao jednostavan, linearan proces, koji izrazito umanjuje složenu i dugoročnu prirodu prevladavanja ovisnosti.
U stvarnosti, istraživanje o ovisnosti otkriva da je to kronično i recidivirajuće stanje na koje utječu različiti čimbenici. Ne uključuje samo fiziološku ovisnost o tvari, već i psihološke i bihevioralne obrasce koji jačaju ovisničko ponašanje. Oporavak od ovisnosti gotovo je uvijek dugo putovanje s neuspjesima i recidivima i zahtjeva stalnu podršku, terapiju i predanost.
Ono po čemu se film Divan mladić ističe jest njegova usredotočenost na ljudski aspekt ovisnosti – borbe i neuspjesi bez glorifikacije ili senzacionalizma. To je realističan i suosjećajan prikaz ovisnosti i njezinog utjecaja na obiteljsku dinamiku.
Manchester pokraj mora (Manchester By The Sea, 2016.)
Manchester pokraj mora (Manchester by the Sea) uvjerljiva je drama koja istražuje teme tuge, gubitka i obiteljske dinamike. Film prati čovjeka (Casey Affleck) koji se bori s neobjašnjivom osobnom tragedijom i teretom neriješene tuge. Kroz dodatnu neočekivanu tragediju, odgovornost ga tjera da se suoči sa svojom bolnom prošlošću i događajima koji su doveli do njegove samonametnute izolacije.
Dramatizirani prikazi tuge predstavljaju iskustvo kroz niz pretjeranih emocija i dramatičnih scena, naglašavajući pojačane izraze tuge, ljutnje ili katarze. Ovi prikazi imaju tendenciju pratiti linearnu progresiju kroz “faze tugovanja”, što sugerira da tuga ima jasnu vremensku crtu i da pojedinci na kraju pronađu zatvaranje ili rješenje na uredan način. To ozbiljno umanjuje složenost i nepredvidivost tuge.
Međutim, istraživanja o tugovanju dokazuju da je to duboko osobno i nelinearno iskustvo. To je komplicirana mješavina emocija i reakcija koje se razlikuju od osobe do osobe. Obuhvaća plime i oseke šoka, nevjerice, tuge, ljutnje, krivnje, čežnje i izolacije. Mnoga istraživanja pokazuju da tuga može trajati godinama, s pojedincima koji proživljavaju razdoblja intenzivnih emocija nakon kojih slijede trenuci smirenosti, samo da bi tuga neočekivano ponovno isplivala na površinu.
Ono što izdvaja film Manchester pokraj mora je njegov sirov i realističan prikaz tuge. Ne bježi od mračnijih, izazovnih i neočekivanih aspekata tugovanja. Hvaljen je zbog svog iskrenog prikaza tuge i složenih emocija koje prate dubok gubitak. Potresne izvedbe i delikatno pripovijedanje ilustriraju različite utjecaje traume, trajne obiteljske veze i putovanje prema prihvaćanju i oprostu.
H. A.
