Gestalt psihoterapija je egzistencionalna, eksperimentalna, holistička i humanistička forma psihoterapije koja stavlja naglasak na osobnu odgovornost svake osobe za život koji živi, na individualno iskustvo u sadašnjem trenutku (sada i ovdje), odnos klijenta i terapeuta (relaciona paradigma), kontekst društvenog okruženja čovjekovog života (teorija polja) i samoregulirajući kapacitet koji ljudima omogućava da se prilagode trenutnoj situaciji u kojoj se nalaze.
Gestalt psihoterapija je primjenjiva u različitim okolnostima kao
što su individualni rad, grupni rad, rad
s obiteljima, partnerima, rad u institucijama tj. organizacijski razvoj,
coaching, rad u zajednici i pedagoški rad.
Gestalt terapiju utemeljio je psihijatar Fritz Perls (1893-1970) sa suprugom Lorom
Perls, Ralphom Hefferlineom i američkim pjesnikom, piscem i intelektualcem
Paulom Goodmanom između 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća. Gestalt terapija je raazvijena pod utjecajem psihoanalitičke
teorije od ljudi kao što su neoanalitičari Wilhelm Reich, C. G. Jung, Karen
Horney, egzistencialistička filozofija, gestalt psihologija, zen budizam,
taoizam, filozofija Martina Bubera i Jakob Moreno sa svojom psihodramom.
Najznačajniji i često spominjani utjecaj na Perlsa izvršio je W. Reich
(Clarkson,1993.) pa je samim time gestalt terapija i tjelesno orijentiran
psihoterapijski pristup.
Tri
principa koji definiraju Gestalt terapiju su:
Princip jedan: Gestalt terapija je fenomenološka; njen jedini cilj je svjesnost a
njena metodologija je metodologija svjesnosti.
Princip dva: Gestalt terapija je bazirana u potpunosti na dijaloškom
egzistencijalizmu – na J-Ti kontakt/ povlačenje procesu.
Princip tri: Gestaltistički konceptualni pogled je cjelina bazirana na holizmu i
teoriji polja.
Gestalt terapija usmjerena je na svjesnost o tome
što se dešava ovdje i sada (Berger,
1980.). Cilj gestalt terapije
je jačanje klijentovog samopouzdanja i okretanje klijenta od podrške u okolini do
podrške u samom sebi. U toku terapije klijenti uče da koriste svjesnost u
funkcioniranju svog organizma kao cjeline. Paradoksalna
teorija promjene je temeljni princip mijenjanja u gestalt terapiji koja
govori da se čovjek mijenja ne na način da pokušava biti nešto što nije već da
se mijenja prihvaćanjem onog što jest (Dave Mann; 2010, prema A. Beisser; 1970).
Gestalt terapija je vrlo efikasna kod pretjerano
socijaliziranih, skučenih i inhibiranih osoba koje se često opisuju kao neurotične,
fobične, perfekcionističke i potištene, te kod poremećaja ličnosti, rješavanja
niza psihosomatskih poteškoća i problema, srednje depresije, anoreksije, rada
s traumama, seksualnim disfunkcijama, opsesivno kompulzivnim simptomima,
anksioznim stanjima – egzistencionalnim krizama, fobijama, unutrašnjim
konfliktima.
Panični
napadaji i Gestalt psihoterapija
U
gestalt terapiji na napadaje panike gleda se kao na nastavak kontinuuma anksioznosti,
pa da bi lakše razumjeli panične napadaje potrebno je prvo objasniti fenomenološku
podlogu vezanu uz anksioznost. Kada dakle govorimo o anksioznosti govorimo o
vrlo raširenoj pojavi u današnjem suvremenom društvu koja je karakterizirana
određenim subjektivnim osjećajem uznemirenosti, straha, panike, duševnog
bola. Način razmišljanja kada je osoba anksiozna pun je strepnje, zabrinutosti, neizvjesnosti, napetosti i uznemirenosti s negativnim razmišljanjima o
tome što mi se možda može dogoditi ili
što mi se to odjednom događa sada. Tjelesni obrazac anksioznih
osoba karakterizira sve pliće disanje, stiskanje dijafragme i “odcjepljivanje” to jest određeno prekidanja kontakta između glave i tijela.
Osoba kao da prestaje doživljavati sebe kao cjelinu; doživljava sebe samo kroz
glavu: “to sam Ja“, a svoje tijelo u
kojem se doživljava odnosno manifestira osjećaj anksioznosti i neugode osjeća
kao: “tijelo nisam Ja“. Na određeni način dakle dolazi do “odcjepljivanja” glave od
ostatka tijela s tendencijom da se sva energija nakupi (skoncentrira) u glavi.
Karakteristike anksioznih stanja mogu biti i probavne smetnje, problemi sa spavanjem, glavobolje, a u ekstremnijim
slučajevima i bol u plućima i panični
napadaji. Pokušavamo ih obuzdati kako bi se osjećali bolje i kako bi ih
stavili “pod kontrolu” na neki način.
Nastojimo ne biti u tjelesnom kontaktu s
navedenim negativnim emocijama i to na način da, kada osjetimo
uznemirenost, strah i anksioznost (koja se može početi javljati odjednom bez
jasne svjesnosti o povezanosti osjećaja uznemirenosti s onime kako i što radimo
u tome trenutku te kako se osjećamo),
prestajemo disati, dišemo isprekidano i plitko te stišćemo mišiće u donjem
dijelu torza (trbuh, dijafragma).
Ako
negativne emocije ni na taj način ne uspijevamo obuzdati, pokušavamo se još više “uvući” prema gore
prema glavi kroz usmjeravanje disanja,
energije i svjesnosti prema gore, prema glavi. Tada uglavnom osjećamo samo glavu
i nastojimo usredotočiti se samo na misli. Tako izbjegavamo kontakt s
originalnim osjećajem i ostaje samo svijest da nam se dešava napad anksioznosti
(strah, panika, nemir) koji kao da
dolazi niotkuda. Obzirom da su senzacije koje osjećamo u tijelu uglavnom
subliminalnog karaktera i obzirom da u početku nismo svjesni njenih emocionalnih kvaliteta i
karakteristika, postajemo svjesni samo činjenice da će se desiti nešto
nepoznato, van kontrole, zabrinjavajuće i proglašavamo unutarnju uzbunu. Vrlo
često kada slušam klijente kako opisuju
svoje iskustvo anksioznosti govore o tome kao o nečemu što dolazi izvan njih i
napada ih. Važan postupak u terapiji anksioznih stanja i paničnih napadaja je rad na svjesnosti o fizičkim
senzacijama, svjesnosti o svjesnosti što nam se događa i rad na disanju tj.
fizičkoj mobilizaciji i mogućnostima (prve tri faze ciklusa Svjesnost – samoregulacije)
pri čemu je važno da udisaj (kroz nos) bude kraći od izdisaja (na usta).
Potrebno je postepeno raditi na sve svjesnijem
i sve dubljem disanju i osvještavanju u pravilu odcjepljenih dijelova sebstva.
U gestalt terapiji panične napadaje se doživljava kao oblik individualne
prilagodbe na situaciju – i kao nešto što je neizrecivo strašno za osobu koja
ih doživljava. Kod paničnih napadaja riječ je o posljedicama traume koja nije u
potpunosti svjesno doživljena jer nije bilo adekvatne potpore za tako nešto (vanjske
i unutarnje). Zadatak je izgradnja “novog terena” nove potpore za sigurnost
(Gianni Franceseeti; 2007). Važno je
naglasiti da se klijent treba usmjeriti na stvaranje novog, a ne očekivanje da
se povrati stari osjećaj sigurnosti, jer je on dio prošlosti i zauvijek je
gotov. Novi osjećaj sigurnosti je moguće ostavariti i ostavaruje se kroz
potpunu svjesnost o tome da je postojanje i egzistencija fragilna i u odluci da
se živi život u potpunosti, da se suočimo sa strahom od gubitka onog što imamo
sa asertivnim determiniranim i aktivnim pristupom davanju i uzimanju onog što
osoba želi (Gianni Franceseeti; 2007). Panične napadaje moguće je moguće
definirati i kao nužan i dramatičan način traženja odnosa, način da rekonstruiramo
pripadanje, koje je sastavni dio svakog integriranog i punog identiteta.
Da bi se reducirale pojave simptoma anksioznosti, a samim time i da bi se jače razvijalo samopouzdanje i utjelovljenost
klijenata, vrlo su važne i tako zvane vježbe uzemljenja (James Kepner; 2010.).
Svjesno
provođenje vježbi uz paralelno praćenje kako i što osjećamo unutar sebe jedan je od preduvjeta za uspostavljanje
novog temelja samopouzdanja u sebe kao cjelokupnog
bića s jedne strane, i osvještavanja o tome koju vrstu uzbuđenja i emocija
izbjegavamo i potiskujemo, a dio su našeg selfa.
Autor teksta:
mr. sc. Velimir Dugandžić, prof.
certificirani psihoterapeut i supervizor, ECP, EAGT, HUSOR
Predavanje na temu Napadi panike
kroz Gestalt psihoterapiju možete poslušati na konferenciji Zdrav
Um
u ZdravUm tijelu koja će se održati 13. svibnja 2011. od 15:00 do 22:00
u
Hotelu Dubrovnik, Ljudevita Gaja 1, Zagreb.
Ovdje možete preuzeti raspored konferencije.
Prijave su obavezne radi rezervacije
mjesta.
Cijena kotizacije iznosi 120,00 kuna.
Prijaviti se možete na:
jelena@centarproventus.hr; 091 5200
005 – Jelena
kontakt@partusedukacija.com; 091 3260
600 – Mirta
