Zar svi imamo tako slabo pamćenje da smo zaboravili kakvi smo bili kao tinejdžeri? Ili da budem preciznija, plašimo li se pri pomisli da će se naša djeca ponašati na isti način kao i mi u toj dobi? To je doista zastrašujuće.
Ovisno o vašoj dobi (i sklonosti), tinejdžerske godine su mogle prolaziti uz zaglušujuću glazbu Jirnija Hendrixa, The Doobie Brothers ili Bay City Rollersa (dobro, istina je da njih ne možete slušati glasno). Ja mogu mirne duše jamčiti da je jedan od roditelja vikao na nas “stišajte tu prokletu glazbu”, a mi smo sebi obećavali da se nikada nećemo na taj način ponašati prema vlastitoj djeci. U to vrijeme smo svi bili duboko uvjereni da ćemo cijeli život slušati glazbu s decibelima od kojih zvoni u glavi. I što se dogodilo? Naposljetku smo stišali glazbu, ne zato što je to bila želja naših roditelja, nego je naprosto bila prebučna, a mi smo odrasli. I vaša će djeca odrasti; način na koji se ponašaju u adolescentnoj dobi nije pokazatelj kakvi će biti kao odrasli (hura!).
Vjerojatno se pitate zašto svi moramo proći tih pet godina stresa. Često se govori da se tinejdžeri moraju svađati i ratovati sa svojim roditeljima na putu odrastanja. Možda jest tako, no zbog čega je potrebno da se u tom procesu život pretvori u krajnju mizeriju?
Posrijedi je bitka za nadzorom — roditelji ga imaju, a djeca ga žele. Upravo način na koji mi roditelji s time izlazimo na kraj učinit će razliku u ponašanju i zdravu razumu svakog od nas.
Postupanje roditelja s tinejdžerima u načelu spada u jednu od pet kategorija. Odabir one kojoj treba težiti nije vrhunska znanost.
Gnjevni roditelji
Ponašanje tinejdžera izaziva rastresenost kod roditelja pa pribjegavaju vikanju, zapovijedanju, držanju prodika i izjavama da su ih silno razočarali, da su pokvareni i sebični, te pitanjem što su Bogu skrivili da to zaslužuju.
Rezultat – Vikanje na tinejdžera ima samo jednu posljedicu – vikat će natrag na vas. Zapovijedanje će rezultirati prepirkom, lupanjem vratima, krajnjim prkosom i izlaskom iz kuće. Takvim roditeljima prijeti potpuni prekid komunikacije s adolescentom. A neprekidno izjavljivanje nekome – djetetu ili odrasloj osobi – kako su nikakvi, obično završava samoispunjenjem tih riječi.
Roditelji kao nadzorni organi
Takvi roditelji nikada ne dopuštaju tinejdžerima preuzimanje nadzora nad bilo kojim segmentom vlastita života. Opiru se i samoj pomisli da djeca preuzmu bilo kakvu odgovornost ili trpe posljedice za svoja djela.
Rezultat – Takvi tinejdžeri odrastaju nesposobni za donošenje kakvih odluka ili za život posve neovisan o roditeljima. Budući da im nije dopušteno naučiti kako postoje posljedice za određene aktivnosti, neće nikada biti u stanju prihvatiti odgovornost za svoje ponašanje, te u odrasloj dobi postaju noćna mora za sve koji ih okružuju.
Roditelji koji napuštaju
Kada se tinejdžeri stanu odvajati od roditelja, takvi su roditelji više nego sretni u uvjerenju da je to kraj brigama. Tinejdžeri se ostaju koprcati bez potpore ili usmjerenja. Smiju se sastajati s kim hoće, kada hoće, dolaziti i odlaziti uz malo ili potpuno bez nadzora.
Rezultat – Roditelji koji dižu ruke mogu prouzročiti poražavajuće posljedice. To zasigurno udvostručuje rizik da će tinejdžeri pušiti, piti ili uzimati drogu. Pomanjkanje roditeljske brige, ljubavi i potpore vodi u nasilje, depresiju, tjeskobe pa čak i probleme s mentalnim zdravljem.
Previše popustljivi roditelji
Ti roditelji nisu postavili dovoljno ograničenja dok su tinejdžeri bili mala djeca, pružajući im sve što su poželjeli osim pozitivne pažnje i discipline. I dalje trče za njima uvjereni da tinejdžeri imaju jedinu potrebu da ih roditelji razvoze i daju im novac, čemu udovoljavaju velikodušno.
Rezultat – Načinom na koji postupaju i razgovaraju s takvim roditeljima tinejdžeri pokazuju krajnje nepoštovanje. Takvim adolescentima je potrebna prava komunikacija s roditeljima, a ne otvorena čekovna knjižica.
Roditelji puni poštovanja
To su roditelji koji cijene svoju djecu slušajući ih, postavljajući granice, stvarajući kompromise, gradeći uzajamno povjerenje, pružajući potporu i ohrabrenje. Takvi adolescenti su stekli osjećaj odgovornosti, ali su naučili i da postoje posljedice njihovih djela.
Rezultat – Tinejdžeri koji su često povezani s jednim ili oba roditelja i osjećaju da im vjeruju, vole ih i podržavaju obično će imati izvrsne odnose s roditeljima. (Ustvari, ta je činjenica dokazana istraživanjem ponašanja tinejdžera). Ta će djeca smjeti eksperimentirati sa svojom novostečenom slobodom, razvijat će se i bujati u sigurnosti i potpori.
Ima nekoliko temeljnih načela koje bi trebao upamtiti svaki roditelj tinejdžera:
- Sačuvajte hladnokrvnost. Ako je potrebno, nekoliko puta duboko udahnite prije nego što odgovorite na zahtjeve svojih tinejdžera. Iznad svega izbjegavajte vikanje.
- Ne dajte se uvući prepirke, naučite se na vrijeme ugristi za usnicu i radije se udaljite umjesto da inzistirate da je posljednja riječ uvijek vaša.
- Gdje god je to moguće, pribjegavajte pregovaranju i nagodbi izbjegavajući riječ “ne”; ako ju morate izgovoriti održite ju i nemojte se dati navući na promjenu mišljenja.
- Uvijek nastojte rasvijetliti problem navođenjem primjera umjesto da im kažete izravno.
- lzbjegavajte zlobne primjedbe
- Zadržite smisao za humor, smijeh opušta napetost.
- Pokušajte preoblikovati pitanje: “Jesi li već napisao zadaću?” u blaže: “Kako napreduje tvoja zadaća?”
- Kad god je moguće, prepustite im odgovornost za vlastito ponašanje.
- Kažite im da vjerujete da će učiniti dobro.
- Pokušajte pokazati zanos i pozitivno mišljenje o njihovim prijateljima, promišljanjima i nadama.
- lzbjegavajte: “Rekla sam ti to” u bilo kojem obliku. To je samodopadno i bespotrebno; uostalom vi biste to i trebali bolje znati, vi ste roditelj.
- Upamtite da i dalje trebaju fizičke znakove vaše privrženosti, pripazite samo da to nikada ne pokažete pred njihovim prijateljima.
- Pokušajte suosjećati sa zbivanjima u njihovoj glavi.
- Izbjegavajte stalne svađe s partnerom u nazočnosti djece.
- Nemojte ih opterećivati svim svojim problemima.
Izvor: Žena.hr
