Kako se riješiti straha od potresa? Teško je, ali postoje stvari koje možete poduzeti

potres

Dok pišem ovaj tekst, pišem ga za sve vas, svoje bližnje, ali i za sebe jer nisam imun ni na stres ni na potres, a nažalost ni na COVID-19.

Toliko ljudi me pitalo isto pitanje, “što da radim”, da se i sam danas pitam isto kako bih svima dao što konkretniji odgovor. Pitanje je jednostavno, a mnogi od nas psihologa očekuju jednostavne i pozitivne odgovore. Ali odgovor mora biti kompleksan, nimalo jednostavan, jer je takav i problem u kojem smo se našli. Možemo li se oporaviti? Kako bi oporavak mogao izgledati te koliko će trajati, samo su neka od pitanja koja nam se svima nameću sama od sebe pa pokušajmo naći te odgovore i učiniti ih jednostavnijima, barem zasad.

Vjerojatno najveći problem i izvor stresa danas je neizvjesnost

Ona je ta koja pomalo, ali u kontinuitetu već desetak mjeseci narušava naš mir i izjeda nas iznutra kao otrov kojem smo izloženi i koji tek nakon puno vremena pokazuje prave posljedice. Neizvjesno je kad će korona završiti, kako će završiti, neizvjestan je i potres i hoće li se ponoviti, neki isti ili neki jači. U ovoj magli neizvjesnosti koja nam skraćuje doseg pogleda u budućnost jedino čega se možemo uhvatiti jest ono što je tu, stvarno, nama blisko i predvidljivo. Dakle, želimo li sačuvati dozu svog mira i potaknuti proces oporavka ili barem spriječiti daljnje gomilanje mentalnog otpada zvanog stres, moramo pogledati što imamo i što možemo sada. Ne za godinu dana, već doista mislim danas!

Zapitajte se što danas mogu učiniti u svojoj obitelji, u svojim odnosima kako bih ostavio pozitivan trag. Što mogu učiniti danas kako bih pomogao svojim bližnjim ili onima kojima je to potrebno? Koje su moje snage, moje vrline i moji talenti te kako ih mogu primijeniti danas? Ako već ne mogu promijeniti stvari, kako ih mogu olakšati sebi i drugima? Mnogi od nas su pod tolikim stresom da smo počeli napuštati svoje zdrave dnevne rutine potpuno neplanski, dodatno narušavajući svoje mentalno i tjelesno zdravlje. Postoje li neke male stvari koje možete učiniti za sebe kako biste to zdravlje barem malo unaprijedili ili sačuvali? Mnogi su zapostavili sitne dnevne obaveze jer one nemaju previše smisla s obzirom na okolnosti. Ako dugo niste pospremili stan, sad je vrijeme za to. Ako se dugo niste obukli za posao jer radite od kuće, obucite se za posao i, ako možete, odvojite neko mjesto u vašem stanu koje predstavlja vaš radni prostor te ga uredite u skladu s mogućnostima kao što ste “uredili i sebe”. Odustajanje od takvih “sitnica” malo-pomalo dodatno narušava vašu mentalnu stabilnost, a ustrajanje u njima može vam pomoći da biste se osjećali barem malo “normalnije” u ova “nenormalna” vremena. Dok ovo pišem, u pamćenje mi dolazi slika hrabre žene koja pored porušene kuće stavlja kuhati kavu na improviziranom ognjištu. Njen osmijeh nakon potresa podsjeća me da uvijek nešto možemo i daje mi nadu. Uvijek.

Kako se riješiti straha od potresa?

Pa gotovo nikako danas, ali već danas možete taj strah malo umanjiti i pomoći si da vaša svakodnevica bude ipak nešto ugodnija. Vaš je strah normalan, čak i opravdan, ali vam ne pomaže baš nikako ovako na duge staze. Ono što možete poduzeti jest definirati jasne procedure u slučaju ponovljenog potresa, pripremiti torbu sa stvarima koje su nužne u slučaju da morate napustiti stan/kuću i razgovarati s ukućanima o tome kao o strategiji, a ne kao o katastrofi koja se može izbjeći samo zato što o njoj pričamo. I to je zasad otprilike to.

Napetost, strah, panika: Ovo je 9 jasnih signala da patite od anksioznog poremećaja

Sasvim je u redu dijeliti svoje osjećaje, strahove i promišljanja s bližnjima, ali nakon nekog vremena opetovano prepričavanje događaja ne mora pomoći, već nas ponovno virtualno može vratiti situaciju u kojoj smo bili i može izazvati snažne emocije koje nisu vezane uz sadašnji trenutak, već ponovno proživljavanje prošlog trenutka. Tako nešto može imati smisla ako postoje jasne strategije i načini suočavanja s takvim mislima i emocijama, međutim u tom slučaju preporučio bih direktan rad sa stručnjakom psihologom ili psihoterapeutom koji ima iskustva u pružanju podrške ljudima koji su prošli kroz traumatski krizni događaj.

Ako ste primijetili da vam prepričavanje događaja pomaže, onda pokušajte u tom prepričavanju pronaći smisao, odnosno pridodati smisao tom događaju. Ako nemate s kim razgovarati ili ne želite druge zamarati svojim promišljanjima, pišite dnevnik u koji ćete unijeti svoje misli i osjećaje. Tako će vaša “priča” na kraju imati strukturu, slijed i smisao.

Pomozite si tehnikama disanja i meditacije

Svim ostalim ljudima preporučio bih da svladaju osnovne tehnike disanja i meditacije koje mogu prakticirati svakodnevno, a posebno onda kad osjete potrebu zbog iznenadne navale emocija koje im ne odgovaraju. S vremenom će strah oslabjeti, neka će sjećanja nestati ili izgubiti na snazi, a mi ćemo se svi vratiti “normali”. Koliko će vremena biti potrebno, ne znam, ali znam da korištenje tehnika poput disanja, meditacije ili barem usmjeravanja pažnje na nešto što je prisutno tu i sad uistinu dugoročno pomažu svima u nekoj mjeri. Uvijek me iznova iznenadi koliko su vježbe tog tipa dostupne i jednostavne, a koliko malo ljudi ih doista zna i koristi.

Dakle, O.K. je dijeliti svoje osjećaje i promišljanja dok god sami sebe dodatno s njima ne “umaramo” ulazeći u ruminaciju. Jednako tako O.K. je biti podrška onima koji tu podršku trebaju. Samo nemojte zaboraviti da većina ljudi i ne očekuje rješenje i savjet od vas, već očekuje podršku u vidu slušanja, povezivanja ili dijeljenja, pa možda i zajedničke šutnje. Naša djeca s nama dijele koliko znaju i koliko trebaju, a naš je zadatak biti tu i za njih. Zanimljivo je da nekim roditeljima pomaže “biti tu” za svoju djecu jer tako ispunjavaju svoju roditeljsku ulogu, rade nešto smisleno. Pa čak i onda kad djeca imaju “ispade”, ponajviše u tinejdžerskoj dobi, što je sasvim normalna emocionalna i ponašajna reakcija u ovim okolnostima, pa i inače. Na kraju nije ni njima lako biti odsječen od svojih prijatelja, iskustava, odrastanja. Prije ih je teško bilo odvojiti od ekrana, a danas im je to opcija koju bi vrlo rado i sami zamijenili druženjem uživo.

Prirodne katastrofe imaju velik utjecaj na psihu

Nemojmo zaboraviti naše djedove i bake, sve one koji su u ovom periodu možda najviše pogođeni, ne samo strahom već i izolacijom iz straha od eventualne zaraze koja bi za njih mogla biti kobna. Možemo im biti na usluzi, dostupni na mobitelima češće nego inače, a super je vijest što će to pomoći i nama jer nesebično pomaganje drugima, posebno volontiranje, ima velik pozitivan utjecaj na naše mentalno zdravlje. Pomažući drugima pomažemo i sebi; altruizam ili ne, nije posebno važno dok god radi.

Općenito gledajući, prirodne katastrofe mogu imati velik utjecaj na našu “psihu” dugoročno i naše će djelovanje ili nedjelovanje donekle odrediti intenzitet i trajanje utjecaja.

Ljudi iz drugih područja na svijetu koji su proživjeli slične potrese kažu da povremeni strahovi i briga mogu trajati mjesecima, pa čak i dulje od godinu dana, otprilike koliko i sama podrhtavanja znaju potrajati. To znači da ćemo povremeno biti lošije, podsjećeni na strahove iz prošlosti, a povremeno ćemo biti dobro, ako ne i odlično, ako si to dozvolimo.

Kad ti se „život okrene naglavačke“: Ako se borite s rakom, ovo je vaš glavni zadatak!

Možda bi bilo dobro i razbiti potpuno neopravdana očekivanja od sebe samih da budemo dobro i da što prije krenemo s oporavkom. Nije li nerealno očekivati od sebe oporavak od situacije koja još traje? Samom idejom da bismo trebali biti dobro stvaramo si dodatan iracionalni pritisak jer imamo ideju da to i možemo biti ako se dovoljno potrudimo. Istina je da možemo biti bolje, ali ne na klik i ne svaki dan jer tako stvari nisu funkcionirale ni ranije. Istina je da sve što radimo sada, a pruža nam mentalno dobro, a pritom ne šteti našem zdravlju postaje O.K.. Radimo sve što možemo da bi bilo bolje, ali ne s premisom da moramo biti dobro. O.K. je i da nismo O.K., bar neko vrijeme.

Zemlji treba barem jedna godina da se smiri nakon potresa, a Zemlja postoji puno dulje od nas. Dozvolimo si oporavak kao i Zemlja, neka traje, ide korak po korak naprijed i neka vas učini boljima – dugoročno.

Godina kao filtar za kvalitetu

Za kraj, podsjetimo se što je sve dobro bilo ove godine? Koliko o tome razgovaramo i uvažavamo li osobni napredak? Unatoč evidentno lošim stvarima, neki su sklopili brakove, a neki su pročešljali listu prijatelja i napustili odnose koji im nisu odgovarali te im je protekla godina poslužila kao filtar za kvalitetu.

Mnogi su se izmirili i povezali s članovima svoje obitelji, neki su otkrili nove talente i interese, neki upoznali ljubav svog života, a neka su mala djeca došla na ovaj svijet koji je za njih istinska neizvjesnost. Učeći od naše djece koja svijetu pristupaju iz pozicije interesa, a ne znanja, radoznali u neizvjesnosti i sretni za svaki dodatni trenutak igre, i mi možemo napredovati i biti bolje, s vremenom. Da, neizvjesnost je neizvjesna, ali izvjesno je da cijela priča traje neko vrijeme i da će neko vrijeme trajati, a da mi biramo što ćemo napraviti u nadolazećim danima. Ne biramo svoje stanje u potpunosti kao da smo izolirani od svijeta, ali ipak biramo smjer svog utjecaja i biramo između brige i zahvalnosti. Iako je zabrinutost izbor koji se sam nameće, povremen odabir zahvalnosti za male stvari može pomoći, barem malo. I to je O.K. – zasad.

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!