Ponekad se čini da zapisivanje misli nema nekog smisla, ali istraživanja pokazuju da pisanje o vlastitim emocijama poboljšava psihofizičko stanje pojedinca.
Od nedavno pratim jednu zanimljivu, humorističnu tv seriju koja se bavi životom mlade liječnice. Ta mlada žena je u kasnim dvadesetima, još uvijek živi s roditeljima, zaljubljena je u kolegu s posla kojega poznaje još iz školskih dana i koji je bio njezina prva ljubav. Iako je sada već odrasla žena, njezina zaljubljenost i opčinjenost tim kolegom s godinama očito nije splasnula. Ono što se također nije promijenilo jest to da sve svoje misli ta mlada žena i dalje dijeli sa svojim najboljim prijateljem – dnevnikom.
Pisanje dnevnika ima niz pozitivnih učinaka
Iako se ponekad čini da zapisivanje vlastitih misli nema baš puno smisla, mnogi od nas su djetinjstvo proveli dijeleći svoje najskrivenije i najdublje misli s tom malom bilježnicom. I dan danas se sjećam kako sam pomno birala svoj dnevnik, tražeći jedan koji na sebi ima mali lokotić kako slučajno ne bi dospio u krive ruke. U njemu su bili zapisani svi trenuci mog života: sva moja nadanja, želje, tuge, veselja… Čitajući taj dnevnik danas kao odrasla žena, na neki način imam priliku upoznati sebe kao djevojčicu od 13 godina. Imam prilike prisjetiti se što me sve onda mučilo, o čemu sam onda razmišljala, koje su me stvari tada veselile. I uvijek iznova mogu čitanje dnevnika zaključiti s istom porukom: I ono ružno će proći. Taj podsjetnik mi je često koristio kada sam imala osjećaj da su mi sva vrata zatvorena i kada nisam baš vjerovala u pozitivan ishod.
Pisanje dnevnika sa stručnog stajališta ima niz pozitivnih učinaka. Kako je dnevnik najčešće nešto što je dostupno samo nama, omogućava nam da otvoreno izrazimo sve svoje osjećaje i bolje upoznamo sebe i svoje emocije bez ikakvih prosudbi ili osuda okoline. Naime, poznato je da neizražavanje osjećaja često dovodi do raznih posljedica a jedna od njih su i psihosomatske bolesti. Iako smatramo da neizražavanjem emocija potičemo njihovo nestajanje, tome zapravo nije tako: osjećaji najčešće ne nestaju nego odlaze dublje u podsvijest odakle utječu na naš život.
Zapisivanje misli dovodi do rasterećenja
Budući da pisanje dnevnika pomaže mladima da pronađu sebe i odgovore na brojna pitanja koja ih u periodu odrastanja zbunjuju, uglavnom se s pisanjem dnevnika i započinje negdje oko 12. godine, na početku adolescencije. Pisanje dnevnika tako mladoj osobi pomaže da imenuje i izrazi svoje osjećaje, potiče je da opiše sve svoje fantazije koje su nerijetko zbunjujuće a ponekad i zastrašujuće za tu mladu osobu. Sama činjenica pisanja i prepoznavanja emotivnih stanja na neki način dovodi do rasterećenja. Također, nekada je teško svoje najiskrenije misli i osjećaje podijeliti s drugima – u takvim situacijama dnevnik može biti utočište kojemu možemo povjeriti sve što mislimo, osjećamo, želimo.
Terapijskim učinkom pisanja bavio se i američki psiholog James Pennebaker, koji je na temelju rezultata svog istraživanja ustanovio da pisanje o svojim najintimnijim emocijama znatno utječe na psihofizičko stanje osobe. Naime, pokazalo se da su ispitanici koji su pisali o svojim emocijama i proživljenim traumama bili u znatno boljem psihofizičkom stanju od ispitanika koji se pisali o potpuno nevažnim stvarima – imunosni sustav bolje im je funkcionirao i bili su raspoloženiji. S druge strane, nailazimo na zamku ukoliko u našem dnevniku recikliramo negativne osjećaje i stalno pišemo i prizivamo određene negativne događaje. Istraživači sa Sveučilišta u Arizoni ispitivali su 90 svježe razvedenih ili razdvojenih parova i otkrili su da je period žalovanja trajao znatno duže kod onih koji su se posvetili pisanju o svojim (isključivo negativnim) emocijama uslijed prekida. Uzrok tome ležao je u njihovom neprestanom preispitivanju, zalaženju u razloge prekida i fokusiranju na prošlost. Činjenica jest da unutarnje propitkivanje (zašto se ovako osjećam, kako to mogu promijeniti, kako se mogu riješiti tog lošeg osjećaja) zapravo ne pomaže, nego odmaže. Osjećaje je potrebno izraziti, a ne samo oblikovati u mislima. Dok mala djeca uglavnom slobodno izražavaju sve svoje osjećaje, što smo stariji to ih više potiskujemo uslijed nametanja određenih ograničenja od strane obitelji i okoline. Izražavanjem svega što naša okolina ili obitelj nisu prihvatili, svih svojih strahova, nada, fantazija, od papira dobivamo samo žarko željenu prihvaćenost.
Kako je danas zavladao svijet tehnike, tako se i pojam dnevnika preorijentirao na virtualno pa je dobar stari papir zamijenilo računalo i tzv. blog. Pisanje bloga, koji je zapravo dostupan i vidljiv svima a naš tekst podložan komentarima i kritikama drugih, u suštini nije isto što i dnevnik. Dok dnevnik predstavlja nešto vrlo intimno i dostupno samo nama, blog predstavlja određenu interakciju s publikom koja ga čita. Iako pisanje bloga može imati pozitivne učinke kao što su podrška i ohrabrenje čitalaca, isto tako može polučiti i onaj manje poželjan učinak – osudu. A upravo onda to pisanje koje nam pruža rasterećenje i prihvaćenost, postaje izvorom stresa i ponovnog potiskivanja emocija, strahova, želja kako bi nas drugi prihvatili.
Bez obzira što na kraju odaberemo – pisanje dnevnika, bloga ili samo čitanje dnevnika iz mlađih dana, sasvim je svejedno dok god nam isto pomaže i služi kao rasterećenje. Emocije koje “progutamo”, koje zatomimo duboko u sebi negdje iz podsvijesti utječu na naš život. Načini kako da ih otpustimo su brojni, a samo je na vama da nađete koji vam najbolje odgovara.
Ako želite otpustiti emocije i nakon mnogo godina u svom dnevniku čitati o promjenama koje su vam se dogodile, pridružite nam se našem NLP treningu “Na krilima promjene“!
Sve informacije o treningu možete naći na internet stranici: http://budisvoj.eu/
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl.
psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
