Jedan od prijedloga, dovoljno kratak da stane u ovu pisanu formu jest: postavljajte ciljeve, odradite si osobnu misiju i viziju. Važno je znati kuda idete, da biste uopće tamo stigli, a ako vas ono što radite ne dovodi do toga, promjenite strategiju i radite nešto drugo.
Za razliku od tradicionalnog društva u kojem je vrijednosni
sustav uglavnom točno propisivao što je važno; da bi se uklopio u društvenu
zajednicu, da bi postigao status “uspješnog”, da bi bio uspješan
roditelj i u kojem je kolektivizam imao značajnu ulogu, danas je puno
važnija individua kao takva, a samim tim
i rad na sebi.
Nekada davno, kada sam ja bila mala, sreća nije bila toliko u
centru pažnje. Važnije je bilo što će ljudi reći i jesi li školovao djecu te u
kakve su ljudi oni izrasli. Jesu li ta ista djeca sretna, bio je jedan drugi
kontinuum. Ako je primjerice taj potomak bio u braku, nije bilo važno je li
sretan u istom. Ako te ne tuče, ne pije i ne kurva se, bio je dovoljan razlog da
se u braku ostane. A ako još k tome imate dvoje, troje pristojno odgojene
djece, ma što to značilo, onda je slika potpunija i okolina će dati prolaznu
ocjenu. Pristojna djeca nisu ometala odrasle dok govore, igrala su se s ostalom
djecom u sobi, uglavnom nisu imala mišljenje, a roditelji su gotovo uvijek bili
na strani profesora.
Raditi na sebi bio je pojam potpuno nepoznat većini naših
očeva i majki. Ako bi se itko i usudio priznati da ide na psihoterapiju,
primjerice, sve bi oči bile uperene u njega, a kružile su i glasine da taj
netko i nije baš “čist”. U kontekstu psihoterapijskog pravca kojem
pripadam (transakcijske analize) djeca su odrastala u odrasle koji se
ustručavaju iznijeti svoje mišljenje (zabrana na mišljenje), a koji također
imaju problema s izražavanjem osjećaja (zabrana na osjećaje). Ukoliko je
utjecaj bio malkice stroži od prosjeka velika je vjerojatnost bila da će te
osobe nositi uvjerenje da nisu važna.
Danas se situacija bitno promijenila. Nemam sada prostora
pisati svoje viđenje promjene društvenih vrijednosti, ali meni se čini da se
dosta toga promijenilo. Od onog starog tradicionalnog odgoja koji je uključivao
“kuš mali dok odrasli pričaju”, danas se njeguje individualistički
odgoj, a u modi je prepuštanje djetetu da donosi odluke za čije donošenje ono
nema dovoljno iskustva pri čemu se dijete naravno osjeća nesigurno. Zamislimo
samo da mi bez dana iskustva u nekoj firmi moramo donijeti neku stratešku
odluku. Dugoročno bi nam se nesigurnost uvukla u kosti što bi naravno utjecalo
na naše samopouzdanje, a to bi se odrazilo na donošenje novih odluka.
U kontekstu one iste transakcijske analize
danas se puno previše postupa iz negativnog njegujućeg roditelja, što zapravo
znači da se djeca prezaštićuju. U tolikoj mjeri da pojedincima nije strano
otići u školu i istući učiteljicu. Ponekada zato što je učeniku dala manju
ocjenu, ponekad zato što je dala višu. Učiteljima i profesorima sukladno tome
nije svejedno, što god da odluče postoji mogućnost da ih netko istuče. Danas se
puno češće razvija zabrana na odrastanje jer roditelji djecu uče da zauvijek
budu djeca, preuzimaju njihovu odgovornost, uče s njima i za njih, čitaju lektire,
pišu zadaće…
Osim što su danas djeca u centru pažnje (što ne mora nužno
biti loše), u fokusu mnogih ljudi rad je na sebi. I većina drugih ih ne gleda
čudno zbog toga.
Ali, meni se čini da ponekada taj rad na sebi postaje sam
sebi svrha. Bitno je da se radi. I često se čovjek u tom radu zaplete u
traženju uzroka svojih neželjenih stanja i neželjenih ponašanja. Primjerice
zašto ne podnosi kritiku? I onda osoba koja radi na sebi troši ogromne količine
vremena i energije da pronađe uzrok. Zašto je to toliko važno? Zapravo i nije,
puno je važnije što će sada učiniti s tim. Puno je važnije biti orijentiran na
budućnost, nego na prošlost.
Kakve to veze ima s tradicionalnim i demokratskim? Čini mi
se da su ljudi u današnje vrijeme više zbunjeni. U onom, po nekim značajkama
pozitivnom, a po nekim negativnom tradicionalnom društvu, stvari su bile
jasnije, strukturirane, propisane, što je ljudima u određenoj mjeri pružalo
osjećaj sigurnosti, ali je istovremeno uskraćivan osjećaj slobode. Danas, u
ovom, po nekim značajkama pozitivnom, a po nekim značajkama negativnom
demokratskom društvu stvari su prilagođene individualnosti i čovjek ima puno
slobode, ali nekada gubi osjećaj sigurnosti.
Jedan dan je moderan jedan tip roditeljstva, za neko vrijeme
javlja se drugi po nečem različit. I to nije tako samo po pitanju roditeljstva.
Ljudi su često zbunjeni, jako puno rade na sebi, a ne postižu cilj; a to je
svrsishodno funkcioniranje, spontano biranje, sposobnost ostvarivanja bliskih
odnosa i ostvarivanje svih svojih potencijala, što je po mom mišljenju
preduvjet za zadovoljavanje potrebe s vrha piramide: potrebe za
samoaktualizacijom.
I još nešto! Sve je pitanje balansa. Ako netko popije čašu
vina poslije ručka, to može biti zdravo. Ako popije bocu, dvije vjerojatno ima
problema s ovisnošću. Najbolje je uzeti iz tradicionalnog ono što je bilo
dobro, primjerice sigurnost i granice, pa to uklopiti u ovo naše novo vrijeme.
Stvari su zapravo puno
jednostavnije no što nam se čini. Mi ih radimo kompliciranima.
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
NLP trener, psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
Trening neurolingvističkog programiranja “Primjena NLP-a u
terapijskom i savjetodavnom radu“ počinje 18. listopada. Trening traje 11 modula, odvija se u prostoru Centra
Proventus.
Za sve informacije možete se javiti Jeleni na jelena@centarproventus.hr ili 091
520 0005.
