Renata Đurić, dipl. ing. elektrotehnike, ima 32 godine, a s poremećajem hranjenja borila se 10 godina – od svoje 17. godine. Donosimo njezinu emotivnu i inspirativnu priču kao primjer kako je i nakon teškog poremećaja moguće zavoljeti i poštovati svoje tijelo na nježan i neosuđujuć način
Između hrane i tijela
Kao i mnoge ružne stvari, sve je započelo u najboljoj namjeri: da se osjećam bolje, lakše i zadovoljnije u vlastitom tijelu.
Prihvaćanje fizičkih promjena tijekom puberteta nije najjednostavnija stvar na svijetu. Osobito ako te nitko ne poduči kako se to radi. Kako se prihvaća i voli sebe? I je li moguće da sam u školi učila o geometriji, Kleopatri i organskim spojevima, a nitko ni riječ nije rekao o tome kako se nositi s vlastitim emocijama, potrebama i frustracijama? Moguće je.
Izgledati “malo bolje”
Možda fizičke promjene i ne bi bile toliko problematične da društveni standardi ljepote ne favoriziraju isključivo jedan tip tijela: skladno i vitko tijelo bez mane. Pomiješajte taj zahtjev s prosječno izgledajućim tijelom perfekcionistički nastrojene vlasnice i dobivate solidnu podlogu za razvoj nezdravog odnosa prema – hrani, tijelu i sebi samoj.
“Poremećaj hranjenja” je prilično neprivlačan termin pa nije neobično da sam svoj “poremećaj” odlučila zaviti u veo tajne.
Imati “problem” nije bilo nešto što bi se uklopilo u adolescentsku sliku koju sam tada pokušava izgraditi, tako da se na van sve činilo više-manje u redu: uspješno rješavam školske obveze, imam prijatelje, izlazim, putujem – imam sve što mi treba.
Početna želja bila je “biti samo malo mršavija”. Par kila lakša. Zar je to tako teško ostvariti? Nije, ne. I zaista, u početku je bezgrešno pridržavanje rasporeda – što, kada i koliko jedem – predstavljalo izvor užitka i osjećaj postignuća. No, kako striktna pravila na duge staze donose unutarnji nemir, tako su se i obični životni izazovi počeli činiti prevelikima. Stres uoči ispita, svađa s bliskom osobom ili obično neraspoloženje postali su neizdrživi. Prva taktika za izbjegavanje neugodnih osjećaja bilo je gladovanje. Jedan dan, dva dana, tri dana bez hrane. Dokle god fokus držim na izbjegavanju hrane, ništa od vanjskih događaja ne može me uznemiriti. Odlična metoda za zamrzavanje stvarnih emocija i potreba. Sjedi, pet.
Hrana kao štit u kriznim situacijama
Za razliku od većine drugih vrsta ovisnosti, hrana je nužna za preživljavanje. Bez alkohola, droga ili pornografije može se lijepo živjeti. Bez hrane baš i ne. Osjećaj lažne snage koji donosi gladovanje izblijedio bi u trenutku kada bi nagonski impuls za hranjenjem isplivao na površinu. Tada je teško pojesti “normalan obrok”. Jesti dok ne budem sita prestaje biti opcija i tako, uz gladovanje, prejedanje postaje dodatna metoda za nošenje sa stresom. Umjesto do osjećaja sitosti, jedem dok mi ne postane slabo. Mučnina označava da je ritual prejedanja gotov i da je vrijeme za sljedeću fazu – povraćanje. Sve se, naravno, odvija u strogoj tajnosti jer dijeljenje problema s drugima jednostavno ne dolazi u obzir. Previše srama, krivnje i straha stoji na putu do onoga što me zapravo jedino može spasiti – suosjećajnog kontakta s drugim ljudskim bićem.
Od neravnoteže do sklada
U jednom trenutku sve provjerene metode nošenja sa životnim nelagodama postale su preteške: i rigorozna pravila o unosu hrane i gladovanje i prejedanje.
Unatoč brojnim pokušajima da problem riješim samostalno, koristeći snagu volje, shvatila sam da trebam pomoć. Za razgovor s obitelji ili prijateljima nisam bila spremna tako da sam za vrijeme studija odlučila krenuti na psihoterapiju. Promjena nije dolazila ni brzo, ni lagano, ali naznake ozdravljenja su se naslućivale. Bila sam vrlo motivirana i znala sam da ću ozdraviti – koliko god trajalo ili koštalo.
Najteži dio poremećaja hranjenja za mene je zapravo bio put oporavka. Vratiti se na prirodni ritam hranjenja uz uvažavanje stvarnih potreba za hranom značilo je osjetiti sve one neugodne osjećaje koje sam inicijalno ušutkala koristeći hranu kao štit. Transformacija nezdravih navika vezanih uz hranu mjesecima se činila kao okrutno mučenje. Izgradnja novih načina za nošenje sa stresom i životom za mene je trajala nekoliko godina, a na jednoj razini će se nastaviti do kraja života.
Danas odnos prema hrani koristim kao sustav za signalizaciju koji mi pomaže prepoznati kada nešto nije u redu.
Ako tri dana za redom pojedem po dva sladoleda, sjedam sama sa sobom i pitam se što me zapravo muči. Što mi nedostaje? Čega mi je previše? Koju potrebu zanemarujem? Što zapravo trebam?
Podrška na putu ozdravljenja
Iako sam uz poremećaj hranjenja naučila što znači istinski brinuti o sebi, žao mi je što odmah na početku nisam podijelila svoj problem s bližnjima. Vjerujem da bih uz podršku roditelja i prijatelja puno brže stigla na mjesto prihvaćanja vlastitih nesavršenosti i razvila suosjećanje prema sebi i drugima.
Sjećam se kako sam na jednoj od psihoterapija na pitanje “Čime bi se bavila da možeš raditi što god poželiš?” odgovorila kako bih bila “aktivistica za ljubav prema sebi”. Iako takvo zanimanje službeno ne postoji, pronašla sam svoju verziju volontirajući u Centru za poboljšanje kvalitete života “Svjesno življenje” u Zagrebu koji sam pokrenula s kolegicom Karolinom Perišić. Prošle sezone održala sam dvadesetak besplatnih radionica na temu “Hrana i tijelo” kako bih svoje iskustvo i znanje podijelila sa svima zainteresiranima koji se trenutno bore sa sobom kroz odnos prema hrani. Emocionalno jedenje, fantomska glad i unutarnji kritičar teme su koje su polaznicama bile najzanimljivije.
Kako sam od osobe koja je bila uvjerena da probleme mora rješavati u tišini stigla do mjesta na kojem javno želim podijeliti svoje iskustvo?
Nakon završenog Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu i nekoliko godina radnog iskustva odlučila sam osobni i profesionalni razvoj nastaviti kroz četverogodišnji program u Centru za integrativni razvoj. Tamo sam upoznala i kolegicu Anu Katarinu Sansević koja me povezala s voditeljicom Centra za poremećaje hranjenja BEA Jelenom Balabanić Mavrović. Iako je poremećaj hranjenja tada već bio iza mene, osjetila sam potrebu za pružanjem podrške onima koji više ne žele biti sami u svojoj borbi, a Centar BEA mi je od samog početka pružio podršku u promociji individualnih i grupnih programa.
Premda u društvu i dalje vlada uvjerenje kako se poremećaji hranjenja događaju isključivo u ekstremnom obliku nekim dalekim ljudima, praksa pokazuje suprotno. Vrlo često oni su samo dobro čuvana tajna koju je s vremenom sve teže nositi.
Preokupiranost hranom i tijelom na prvu može djelovati površno, no ono što ozdravljenje donosi je otkrivanje komadića vlastite esencije, zaboravljenih čežnji i skrivenih talenata. Problemi s hranom i tijelom zapravo su prilika za otkrivanje puta prema osobnoj cjelovitosti, puta na koji nas život uporno i strpljivo vraća.
Foto: Robert Anić/Pixsell
Ana Abrahamsberg
