Što će biti s našim psihičkim zdravljem kada situacija s koronavirusom završi?
Ovo je jedno od pitanja koje se sve češće postavlja, o kojem se sve više razmišlja, pa i u tolikoj mjeri da su krenule i šale na taj račun. Iako nitko ne može sa sigurnošću reći koliko (ne) ćemo ostati psihički zdravi nakon izolacije, stručnjaci diljem svijeta upzoravaju kako u ovoj temi mjesta za šalu nema! Naime, dr. Elke Van Hoof, psihologinja s bruxelleskog sveučilišta Vrije u tekstu koji je objavio Svjetski ekonomski forum upozorava da nas u drugoj polovici 2020. godine čeka sekundarna epidemija stresa i “izgaranja”. Ističe i da dok se svijet trudi izgraditi dovoljno šatora za liječenje zaraženih koronavirusom, istovremeno ne postavljamo drugi šator za psihološku pomoć te da ćemo platiti cijenu u roku od tri do šest mjeseci nakon završetka pandemije, u vrijeme kada će nam trebati sva sposobna radna snaga koja će omogućiti da se svjetska ekonomija oporavi. Koliko doista trebamo biti zabrinuti zbog ovog scenarija, kako se Hrvati nose s izolacijom te kako se možemo i sami pobrinuti za svoje mentalno zdravlje razgovarali smo s našim cijenjenim psihijatrom i dugogodišnjim suradnikom portala ordinacija.hr Igorom Girottom, dr. med., spec. psihijatar.
Kada sam vas prije nekoliko tjedana molila za komentar na situaciju s koronavirusom, rekli ste da se posvuda osjeti tjeskoba među ljudima, da su se rutine promijenile i da je puno strahovanja i zabrinutosti. No, rekli ste i kako tada to i nije bio veći problem jer ipak imamo još neku određenu slobodu. Koja su vaša razmišljanja sada nakon što je prošlo više tjedana u izolaciji?
Reakcija na stres se razlikuje kad je ona u početku, akutna, i kad prolazi vrijeme za kojeg se ugroza stalno održava ili ponavlja. U početku uvijek dominira tjeskoba ili neki tjeskobni fenomen kao reakcija. Kako se organizam iscrpljuje, psihološka se prilagodba mijenja i na neki način se navikavamo na stres, a kao komplikacija se mogu pojaviti neke odlike kroničnog odgovora, na primjer apatija, nesanica, depresija ili zloupotreba nekog sredstva.
Trebamo li biti zabrinuti za svoje psihičko zdravlje uslijed cijele situacije s koronavirusom, pa i izolacije?
U pitanju je paradoks, jer pitate o opravdanosti zabrinutosti koja ovako ionako naširoko postoji u društvu. Unekoliko uvijek planiramo i razmatramo mogućnosti budućeg razvoja događaja, a kad pretpostavljamo da postoji vjerojatnost nepovoljnih događaja, oko toga doživljavamo tjeskobu i ona nas potiče na traženje mogućnosti da se osiguramo od loših ishoda. Mislim da je u ovakvoj objektivno prijetnji oprez dobrodošao, a zabrinutost bi bilo bolje – ako to umijemo – smanjiti. Sama izolacija ili prijetnja zarazom ne znači nipošto pogoršanje psihičkog zdravlja.
Koji je najveći problem s izolacijom; to što smo promijenili navike, što smo odvojeni od većine obitelji ili što se neke stvari naprosto ne smiju raditi?
Mislim da je sve što ste nabrojali točno. Ograničenja su s jedne strane teška a s druge – laka (kao u „Nepodnošljivoj lakoći postojanja“), jer nam oduzimaju rutinu, no s druge strane više nema niti zadataka koje moramo obaviti, pa se smanjuje svakodnevni stres a otvara se neka druga sloboda. Promjene uslijed epidemije nas ne pogađaju jednako, neki od nas sigurno više pate jer su osamljeni, jer ne mogu raditi i/ili privređivati, ugrožena su radna mjesta ili su neki direktno pogođeni tom bolešću u obitelji, s vrlo konkretnom prijetnjom gubitka nekog bližnjeg. Neki drugi možda to i ne osjete, jer je obitelj na okupu, a egzistencija i nije direktno ugrožena. Neki treći su možda zbog loših odnosa u obitelji baš sad, iako na okupu, pojačano u stresu…
Istraživanje provedeno na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju pri Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokazalo je da se o psihičkom zdravlju stanovništva, ugroženom panikom koja se stvorila oko virusa, još uvijek ne vodi dovoljno računa, te napominju kako bi psihološko zdravlje ranjivih skupina moglo imati teže i ozbiljnije posljedice od fizičkih simptoma zaraze. Slažete li se i koje bi, po vama, to bile ozbiljnije posljedice?
Slažem se, a razlog je jednostavan. Psihološka trauma se definira kao situacija doživljaja vlastite ili tuđe (nekog bliskog) ugroze života, zdravlja ili integriteta. Dakle, ljudsko društvo je doista ugroženo, i kao sjena nad nama stoji ideja da se u svakom trenutku može dogoditi bolest, a kod starijih i smrt; slično kao u ratu, u život se uvuku tonovi sumnji, zabrinutosti i straha. No i ta stanja još uvijek ne znače i bolest, jer će se većina ljudi od tih tjedana straha ili očaja oporaviti. U manjem broju slučajeva po psihičko zdravlje ozbiljne posljedice mogu biti razni reaktivni poremećaji.
Postoji li opasnost od javljanja ozbiljnih psihičkih poremećaja uslijed izolacije i koji su to?
Sama izolacija nije štetna, dovoljno se sjetiti pustinjaka koji su izolaciju odabrali sami. No, kako podnosimo izolaciju ovisi o puno faktora. Pojačan stres, ili blizina ozbiljne ugroze – dakle traume, mogu biti podloga za niz reaktivnih psihičkih poremećaja, najpoznatiji od kojih je sigurno PTSP, a u spektru raznolikosti radi se u stvari o „šarenom“ području. Naime, u skladu s ranijim iskustvima i psihičkim ustrojem se klinička slika reakcije na stres ili traumu može jako razlikovati. Metaforički, slično je kao kod potresa, tek nakon potresa se upoznamo sa slabostima koje je građevina imala i prethodno, no sada su vidljiva i posljedica su neke specifične situacije. Jedna od rizičnih grupa su sigurno i ljudi koji imaju od ranije neke poteškoće. Upozorio bih da psihološki zamor ili stres mogu potaknuti i pojavu psihosomatskih bolesti, koje su onda uglavnom predmetom liječenja somatske medicine (visoki tlak, gastritisi, dijabetes, alergije itd.).
S obzirom da redovito sudjelujete i odgovarate na pitanja naših čitatelja u rubrici Halo, doktore, vjerojatno ste primijetili da velik broj ljudi ima problem s hipohondrijom. Je li tako i u praksi?
Ne, mislim da je to slika koju vidimo u toj rubrici jer se pitanja postavljaju diskretno, preko vašeg portala, jer je to dostupnije i lakše od stvarnog odlaska liječniku ili bilo kome. To pogoduje onima koji strahuju od „pravih“ bolesti i negiraju psihološki aspekt svog stanja, jer se ne moraju neugodno suočiti s profesionalcem, pa „plutaju“ s pitanjima s kojima se u stvari razuvjeravaju od svojih sumnji a bez da se moraju konfrontirati s porijeklom strahova. Oni drugi, kojima je jasnije da imaju neki psihološki problem će se lakše javiti direktno psihijatru ili terapeutu.
Može li cijela ova situacija dodatno pogoršati hipohondriju, ali i stvoriti nove “umišljene bolesnike”?
Kako se struktura osobnosti formira u prvim godinama života, kad naše biološko naslijeđe i rana iskustva imaju determinirajući karakter, odgovor je – ne. Stres je druga riječ za naprezanje psihološkog sustava, i samo na temelju stresa ne možemo predvidjeti ishode njegovog djelovanja. Povod može biti bilo što, pa i epidemija, a razlozi su u našem nesvjesnom funkcioniranju.
Što biste savjetovali onima koji žive u strahu od zaraze koronavirusom?
Načuo sam ovih dana na više mjesta na takve preporuke, zainteresirane za tu temu bih uputio na detaljne upute Psihološke komore. Ukratko, informiranje je u ovoj situaciji dobro, jer se radi o stvarnoj ugrozi, a treba ga naravno dozirati na, npr. jednom dnevno i vjerovati pouzdanim izvorima. Koji god bio naš stil i preferencije u životu, uvijek su aktivnije (vježbe, molitve, igre) strategije nošenja sa stresom bolje od onih pasivnih (sedativi, alkohol, osama, bijeg u san), pa ako ikako možemo, treba implementirati u život nešto što nam pomaže. U tjeskobi se „zaboravi disati“ pa obične kratke tehnike disanja koje možemo primjenjivati više puta u danu odlično pomažu, a i bilo koje druge tehnike opuštanja; samomasaže ili međusobne masaže u obitelji također pomažu. Ako postoji sumnja da smo u većem psihološkom problemu – ne treba se nećkati oko pozivanja ponuđenih brojeva za telefonsko savjetovanje i pomoć. U slučaju da se javlja značajna promjena u funkcioniranju, nesanica ili inapetencija, kao i bilo koji drugi simptomi, najbolje se konzultirati s obiteljskim liječnikom i / ili sa specijalistom psihijatrom ili psihologom.
Često možemo čuti kako netko popije normabel, apaurin, xanax i slično da “se smiri”. Koliko je opasno samoliječenje kada su u pitanju psihički poremećaji?
Radi se o starom i globalnom problemu, a riječ je o neracionalnoj upotrebi sedativa benzodiazepinske skupine. Ti lijekovi donose praktički trenutno olakšanje tjeskobe, pa se još zovu i anksiolitici („tope anksioznost“) a mehanizmom se u bitnome ne razlikuju od učinka alkohola. Problem je globalan, a ipak ako se statistički uspoređujemo s naprednijim zemljama je uočljiva razlika. Kod nas još uvijek prevladava kultura korištenja „prečaca“, trenutnog olakšanja a sustavno bavljenje s problemima se odlaže. Ranije sam istaknuo važnost aktivnijeg pristupa, no treba znati da kad se radi o izraženoj anksioznosti takvi lijekovi donose olakšanje, a sami za sebe neće napraviti neke druge veće zdravstvene rizike. Važno je da nakon kraćeg vremena njihove upotrebe lijek zamijenimo nekom umirujućom aktivnošću, ili da posjetimo nekoga tko nam može pomoći na kvalitetniji način.
Kakva su vaša očekivanja kada sve ovo prođe? Mislite li da će psihijatri imati puno više posla?
Nažalost mi je jasno da će posljedice postojati, osobito kod oboljelih, rizičnih, onih koji su nekoga izgubili ali i radi promjena u obiteljima na koju su osobito osjetljiva djeca. Naravno, ne znam reći kakve i kolike će biti te posljedice. Neprijatelj – virus je još slabo poznat i ne može ga se lako kontrolirati, a slično je i s ljudskim strahovanjima. Ohrabruje što smo kao društvo dosta dobro reagirali u organizaciji zaštite, mislim najviše radi lošeg talijanskog iskustva. Vjerujem da ćemo znati organizirano prepoznavati i liječiti posljedice rasprostranjenih prekomjernih stresova i trauma.
Smatrate li da će mentalno zdravlje Hrvata biti ugroženije zbog ekonomske krize nego zbog izolacije?
Ekonomski faktor se ne može odvojiti od dobrog stanja i življenja, mislim da je već sad to najznačajniji faktor, jer i ako smo sve učinili u zaštiti sebe i obitelji od zaraze ne možemo utjecati na globalna zbivanja a ona jako utječu na nas. Bit će vjerojatno kao što je bilo u ratu i iza rata, tako da ćemo se kao društvo polako oporavljati.
Foto: Pixsell, Shutterstock
