Pojam žrtva može se odnositi na stvarne žrtve, koje su zaista zbog nekog razloga u nepovoljnom položaju i ne mogu iskoristiti svoje resurse za rješenje problema. Žrtve nasilja, rata, elementarnih nepogoda… U ovom članku nećemo se baviti time.
Naša tema je žrtva kao psihološka uloga u kojoj osoba nije spriječena stvarnim uzrocima koristiti svoje reurse za rješenje problema, već je uzrok unutarnji, psihološki.
Žrtva je osoba koja je u nepovoljnoj situaciji i bez obzira što ima potencijal riješiti problem ona ga ne rješava, već čini sve da potvrdi svoju tešku situaciju. Ona je usmjerena na teškoće, na prepreke i na bezizglednost da će se problem riješiti. Žrtve žive u posljedici što prevedeno znači da druge smatraju odgovornima za svoje teško stanje. Nikada nije ona sama odgovorna, jer eto jadna ona ne vidi način i ne može riješiti problem.
Kada govorimo o ekstremima, onda je nevjerojatno koliko su te osobe sklone svaku stvar prikazati teškom i nemogućom. Ako je vruće onda je teško jer ne može disati, ako je hladno onda je teško jer će dobiti upalu pluća, ako je prosječna temperatura onda je bez veze jer niti smrdi niti miriše.
Žrtve su teške za druženje
Uzdišu i stenju i očekuju od okoline da se baci u spašavanje. Ne sa ciljem da dopuste da ih netko spasi, već sasvim suprotno. Cilj im je da dokažu drugoj strani da je njih nemoguće spasiti i da je njihova situacija stvarno teška. Često ćete ih čuti kada im druga osoba nudi rješenja kako govore „da, ali…to je nemoguće“ zbog ovog ili onog razloga.
Razlozi zašto neka osoba preferira psihološku ulogu žrtve su vrlo individualni. Zajedničko svima je da su već u vrlo ranoj dobi na duboko nesvjesnoj razini razvili strategiju „žrtve“, bilo da su na taj način dolazili do svojih ciljeva ili su dobivali pažnju ili su izbjegli kaznu. Uzmimo za primjer djevojčicu čiji su roditelji zaposleni i posvećeni karijeri te nemaju niti malo vremena za nju. Kada dođu kući i dalje međusobno razgovaraju o poslu, a malenu puštaju da se igra sama u sobi. Jednom prilikom ona se igrajući se ozlijedila. Ništa strašno, ali se dobrano uplašila. I mama i tata su skočili, ostavili sve sa strane i cijelo poslije podne posvetili svojoj ozlijeđenoj djevojčici. To se dogodilo i kada je pala u parku. Mama je do tada visila na mobitelu rješavajući hitan poslovan zadatak, a u trenu kada je malena pala pozdravila je drugu stranu i odvela malenu na sladoled. Na duboko nesvjesnoj razini malena je zaključila „Kada mi je loše moji me roditelji vide ili vole ili se igraju sa mnom“. I tako malo pomalo je razvila strategiju žrtve. I danas na poslu kada je šef prozove za neki neobavljeni posao ona složi najtužniju facu i ispriča mu svoje ogromne probleme. Pa i šef malo smanji očekivanja.
Ova je priča izmišljena, ali zapravo nije do kraja karikirana. Mnoge su takve situacije u našem djetinjstvu koje nas mogu potaknuti da uđemo u ulogu žrtve. Ono što je važno znati da iz te uloge možemo izaći i osvijestiti da smo prepuni potencijala uz pomoć kojih možemo samostalno rješavati probleme. Način na koji to možemo učiniti jest da kada imamo neki problem i razmišljamo o njemu nađemo neko mjesto, primjerice sjednemo na drugu stolicu i pravimo se kao da smo netko drugi, neki Pero Perić koji nije upleten u tu situaciju i koji nam može davati ideje za riješenje. Možemo slušati druge ljude koji nam nude rješenja i odlučiti da ćemo izabrati jedno od ponuđenog. Možemo otići na psihoterapiju ili savjetovanje i pozabaviti se tom temom. A možemo otići i na besplatnu radionicu Centra Budi svoj „Ljubav i žrtva“ na kojoj ćemo se baviti ograničavajućim uvjerenjem da je ljubav žrtva. Radionica će se održati 15. Veljače u 17:30 u Bauerovoj 19. Prijave su obavezne na jelena@budisvoj.eu.
