Kako vi reagirate na kritiku? Prihvaćate li ju kao povratnu informaciju ili kao uvredu?
Vjerujem da se većina nas barem jednom u životu susrela s kritikom upućenom od strane nadređenog, bliske osobe ili možda nekog neznanca. I iako je ista možda bila upućena na način da nas ne vrijeđa i uz to sasvim opravdana, naša reakcija je unatoč tome bila manifestirana kroz osjećaj jada, tuge, a možda čak i ljutnje. Zašto nas kritike pogađaju? Zašto nam u tom trenutku ne prevlada snaga razuma koja nam govori da bismo na kritiku trebali gledati kao na povratnu informaciju? Zašto je doživljavamo isključivo negativno i osjećamo se pomalo napadnuto?
Roditelji utječu na naš način nošenja s kritikom
Svatko od nas iz roditeljskog doma nosi određene vrijednosti, uvjerenja, poruke koje su se duboko urezale u nas i danas nas određuju kao osobu. Sva roditeljska ponašanja koja su bila aktualna prije mnogo godina, mogla su utjecati na naš razvoj pa tako između ostalog i na naš način nošenja s kritikom. Uzmimo za primjer dijete koje je u roditeljskom domu stalno dobivalo poruke da to što radi nije dovoljno dobro, a roditelji nikada nisu bili zadovoljni njegovim rezultatima. Kako bi se na neki način zaštitilo od takvih negativnih poruka roditelja, dijete se na njihove poruke adaptiralo na način da se bori za sebe i za svoje stavove. Jednog dana kao odrasla osoba, to dijete koje se u djetinjstvu štitilo od roditeljskih poruka na takav način, u odrasloj dobi na svaku kritiku (ili nešto što bi moglo samo upućivati na kritiku), žestoko brani svoje stavove, ne čuje sugovornika, ne sluša argumente a jedini mu je cilj da iz razgovora izađe kao pobjednik. S obzirom da se osjeća napadnuto, takva reakcija nije neobična.
Za razliku od djeteta koje se na roditeljsku kritiku adaptiralo na način da žestoko brani svoje stavove, nekom drugom djetetu bilo je važno zadovoljiti sva roditeljska očekivanja. Ono bi se prilagođavalo i činilo sve što roditelj želi, pa čak i ono što misli da bi roditelj mogao željeti. Danas kao odrastao čovjek, ta osobe se i dalje trudi zadovoljiti ljude oko sebe – nadređenog, prijatelje, djecu, partnera… I to čini čak i iznad svojih granica, te ulaže silan trud kako bi svi oko njega bili zadovoljni. Kada mu ipak netko uputi kritiku, ta osoba je doživi toliko negativno i toliko je teško prima da nam se može činiti kako ima lagani slom živaca. Naime, unatoč tome što se čini da oni ništa ne očekuju, zapravo te osobe očekuju da ih ne kritiziramo i da budemo zadovoljni. Jer nakon svega što su učinile za nas, nemamo ih niti pravo kritizirati.
Mali perfekcionisti…
Postoji i tip ljudi koji pripadaju u kategoriju perfekcionista. Mali perfekcionisti nastaju kada od svojih roditelja ne dobivaju jasne poruke i kriterije što je dobro a što loše, pa kako bi bili sigurni da će roditelji biti zadovoljni njihovim postupcima, onda sve rade savršeno. Jednog dana kao odrasli ljudi i dalje se drže svog naučenog obrasca ponašanja: nešto je dovoljno dobro tek kada je savršeno. I kada im netko uputi kritiku, možete samo zamisliti paniku i nezadovoljstvo u njihovim očima – odakle sada kritika kada su sve napravili savršeno! Kritika ih duboko pogađa, a njihovo nošenje s njom je takvo da se za idući put moraju još bolje pripremiti, napraviti još više, još savršenije…
Ako ste u ovim opisima prepoznali nekoga od svojih bližnjih i pitate se kako im onda uputiti kritiku (koja je gotovo pa neophodna u našim životima) a da je ne shvate kao napad, rješenje nije tako komplicirano kako vam se možda čini. Kritika upućena kroz razgovor, kroz naglašavanje svega što je osoba učinila dobro i umetnuta kao mogućnost napretka i poboljšanja (a ne kao naglašavanje negativnog i onoga što je bilo loše), zasigurno neće biti doživljena kao napad. Kada s nečime nismo zadovoljni kod druge osobe, najčešće se usmjerimo na to, pritom izostavljajući sve ono pozitivno, smatrajući kako nema potrebe naglašavati ono što je bilo dobro. I tu činimo veliku grešku i stoga nailazimo na otpor. Takav komentar o svemu što nismo učinili dobro vjerojatno ni nama ne bi odgovarao, a da ni ne govorimo o tome u kakvom stanju ostavlja osobu. Kritika izrečena na način da prvo osobi kažemo što nam je specifično bilo dobro u njezinoj izvedbi (barem tri različite stvari), potom što bi mogla poboljšati (samo jedna stvar) i zaključak o sveukupnom pozitivnom dojmu njezine izvedbe, omogućit će nam da nas osoba doista čuje i da našu kritiku shvati kao povratnu informaciju, kao mogućnost vlastitog napretka. Recimo da ste novi na poslu i da vas šef nakon 6 mjeseci poziva na razgovor u kojemu vam daje povratnu informaciju o vašem radu. Ako vas šef s vrata dočeka mrka izraza lica i razgovor započne: “Znam da ste još novi, ali trebali bi poraditi na samostalnosti!“, velika je vjerojatnost da vam njegova kritika neće baš najbolje sjesti. No, ako taj isti šef razgovor s vama započne na način da vas upita kako vam je, jeste li se snašli a svoje viđenje vašeg rada iznese na način da vam kaže slijedeće: “Vidim da ste organizirani, predani poslu, timski ste igrač i kolege imaju samo riječi hvale za vas. I bilo bi dobro da budete još samostalniji po pitanju novih projekata. U svakom slučaju, drago mi je da smo upravo vas odabrali!“ – sigurna sam da bi je puno lakše podnijeli i da bi uspjeli čuti i ono što će nas usmjeriti ka još boljem performansu. A svakome od nas zapravo je bitno da smo dobri u onome što radimo, zar ne?
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl.
psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
