Kada želimo podijeliti svoja iskustva i osjećaje s nekim, a nemamo s kim ili ta druga osoba nije zainteresirana za to, tada se osjećamo usamljeno. Biti sam je životna činjenica s kojom se možemo naučiti nositi i koja se događa bez obzira da li imamo partnera, prijatelja ili nekog drugog. Štoviše, možemo biti, primjerice, u vezi i unatoč tome osjećati se usamljeno.
Jedina osoba s kojom provodimo
24 sata dnevno jesmo mi sami. Čak i ako provodimo puno vremena s ukućanima, prijateljima,
poznanicima, postoji vrijeme kada smo sami sa sobom koje ne možemo izbjeći. Pa
ipak, mnogi se plaše biti sami sa sobom. Strah od samoće prisutan je kod
muškaraca, žena, ali i kod djece. Mnogi toliko izbjegavaju biti sami da čine
sve da ne budu, pa makar pri tome ugrožavali svoje ili tuđe, fizičko ili
psihičko zdravlje.
Zadovoljavanje emocionalnih potreba
Ljudi kao društvena bića od svog
rođenja imaju potrebu za drugima. Normalan dio razvoja je zdrava ovisnost koja
se manifestira kroz simbiozu djeteta i majke u prvih šest mjeseci. Kako dijete
odrasta, počinje se sve slobodnije kretati i komunicirati, te postaje
samostalnije. Baš kao što ima prirodan nagon za istraživanje svijeta i
znatiželje, jednako tako dijete ima emocionalne potrebe, između ostalih, da
bude voljeno, prihvaćeno te da je sigurno u odnosu sa drugima. Zadovoljavanjem
tih potreba, dijete razvija svoj odnos prema drugima, ali i prema sebi.
Međutim,
ukoliko djetetu emocionalne potrebe nisu bile zadovoljavane na adekvatan način,
osobito u stresnim situacijama, zbog čega se je moralo samo pobrinuti za sebe
premda nema taj kapacitet, tada se gotovo sigurno osjećalo samo. A to je zastrašujuća
situacija. Dijete nije sposobno preživjeti samo, i ono to intuitivno zna. Kada
se to dogodi dovoljno puta, dijete može postati nesigurno hoće li ili ne netko
biti uz njega kada mu je to potrebno, može početi izražavati separacijsku
anksioznost, odnosno strah od odvajanja od roditelja kada se to više ne očekuje
s razvojnog aspekta.
Ako dijete odrasta na ovaj način,
te ako sami roditelji nisu imali razvijene vještine da se brinu o vlastitim
emocionalnim i fizičkim potrebama na adekvatan način, što je čest slučaj, tada
to dijete niti kao odrasla osoba neće imati razvijene vještine u vidu brige za
samog sebe. Ukoliko se to dogodi, odrasla osoba može razviti strah od samoće i
prebacivati odgovornost na drugu osobu za brigu o vlastitom fizičkom i/ili psihičkom
zdravlju.
Nemojte potiskivati emociju straha od samoće!
Emocije su vrlo koristan
mehanizam naše unutrašnje strukture zbog čega je naša preporuka da se niti
emocija straha od samoće ne potiskuje.
Metaforički rečeno emocije su
male crvene lampice koje se pale kao odgovor na novonastalu situaciju. Ljuti
smo kada netko ili nešto povrijedi neku našu vrijednost, tužni smo kada osjećamo
gubitak nekoga ili nečega, strah nas je kada procjenjujemo da je ugrožena neka
naša vrijednost, a smatramo da se ne možemo adekvatno suprotstaviti objektu ili
situaciji koja nas ugrožava. U tom kontekstu strah od samoće je povratna
informacija koja nam ukazuje da se ne znamo nositi s tim da smo sami ili da
nismo svjesni kapaciteta koji imamo u sebi da se nosimo s takvom situacijom ili
da smo proživjeli određenu traumu koja za posljedicu ima strah od samoće. Sve
navedeno zapravo su hipoteze koje terapeutu pomažu da odredi smjer u kojem će
terapija ići.
Kada želimo podijeliti svoja
iskustva i osjećaje s nekim, a nemamo s kim ili ta druga osoba nije
zainteresirana za to, tada se osjećamo usamljeno. Biti sam je životna činjenica
s kojom se možemo naučiti nositi i koja se događa bez obzira da li imamo
partnera, prijatelja ili nekog drugog. Štoviše, možemo biti, primjerice, u vezi i
unatoč tome osjećati se usamljeno. Možemo tolerirati osjećaj usamljenosti iz
straha da budemo sami.
Naša je preporuka da osoba
potraži pomoć kada ju strah od samoće ograničava i predstavlja teškoće u
socijalnom funkcioniranju, u ostvarivanju ciljeva, u obavljanju posla i sl. Većina
ljudi tijekom dana traži neko vrijeme za sebe, kada drugi nisu prisutni kako bi
mogli biti sami sa sobom, posvetiti se svojim mislima, raditi planove,
jednostavno biti…
Autorice teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
psihoterapeut
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
psihoterapeut i NLP
trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
