Je li nas ne razumiju ili mi “zaboravljamo” izgovoriti ono bitno što smo željeli da sugovornik doista čuje?
Često puta, što u profesionalnom radu a što u razgovoru s bliskim osobama, čujem kako ljudi govore da ih partner/mama/dijete ne razumije. Imaju dojam kao da govore različitim jezikom, kao da su s drugih planeta. I dok slušam svoje sugovornike, kod većine uočavam isti obrazac: većina ih očekuje da druga osoba točno protumači ono što je ona htjela reći iako je dobar dio toga (usudila bih se reći ključan dio) ostao neizgovoren. Kako to da nismo svjesni toga da smo “zaboravili” izgovoriti ono bitno, ono što smo doista željeli da osoba čuje?
Dubinska i površinska struktura poimanja svijeta
Jedno od objašnjenja leži u činjenici da se naše poimanje svijeta sastoji od dvije strukture: dubinske i površinske. Pojednostavljeno rečeno, u dubinskoj strukturi nalazi se sve ono o čemu razmišljamo, sve ono što smo imali na umu dok smo s nekim razgovarali. Dubinska struktura je prepuna mentalnih slika, zvukova, osjećaja. No, zahvaljujući površinskoj strukturi, samo mali dio tih razmišljanja izlazi van na površinu i to u obliku našeg govora. I koliko god nama bilo jasno što smo zapravo htjeli reći, druga strana uz najbolju namjeru to ne može znati. Informacija koja dolazi do nje je krnja i najvjerojatnije ne sadrži sve one elemente koje smo htjeli prenijeti. I tako nastaju nesporazumi koji mogu ozbiljno narušiti odnos.
Uzmimo za primjer da vam dolazi prijateljica i govori kako je depresivna. Vaše reakcije na njezinu izjavu mogu biti u rasponu između dvije krajnosti: od toga da pomalo ignorirate njezin problem misleći kako je takva zbog vremena – što dakako nije ozbiljno – ili pak do toga da joj savjetujete da potraži liječničku pomoć. Reakcije mogu biti takve upravo iz razloga što vi zapravo uopće niste dobili informacije koje bi vam ukazivale na to kako je ona zaista, znači li to za nju loš dan ili ozbiljan zdravstveni problem ili pak nešto sasvim treće.
U neurolingvističkom programiranju postoje točno određena, specifična pitanja kojima se služimo kada želimo “izvući” informacije iz dubinske strukture. Koristeći metapitanja dobivamo informacije koje su potpune i koje nam daju točne informacije o razmišljanjima druge osobe. Kada se nalazimo u poziciji da imamo dojam kao da nas druga osoba ne razumije, bilo bi dobro da osvijestimo svoju dubinsku strukturu (o čemu smo razmišljali) i ono što smo zapravo izgovorili (površinska struktura), te da sami sebe upitamo jesmo li dali drugoj osobi sve potrebne informacije. Odgovornost za to kako smo prenijeli informaciju je na nama – čak i u situaciji kada je druga strana sklona koristiti metapitanja. Dakle, ukoliko smo nekome rekli da smo depresivni moramo biti svjesni toga da druga osoba u suštini ne može znati kako se točno osjećamo i da bi joj trebali objasniti što to znači za nas – želimo li samo otići s njom na sladoled da se oraspoložimo ili je tražimo preporuku dobrog psihijatra.
Strah od odbijanja
Drugo objašnjenje koje može ležati u podlozi neizgovaranja naših misli i želja jest mogućnost da smo se stavili u poziciju “žrtve”, te da od druge strane zapravo očekujemo da prepozna naše osjećaje, misli i želje bez da išta moramo reći. Kada druga strana u tome ne uspije, tada se čak i ljutimo jer smatramo da joj nije ni stalo do nas. Primjerice, ako dođemo kod prijateljice tužnog izraza lica očekujući da ona prepozna kako smo depresivni jer smo se posvađali s partnerom i kako želimo da nas utješi, možda će se dogoditi da će naša prijateljica misliti da nam je samo loš dan i pokušat će nam skrenuti pažnju s negativnih misli na način da se šali s nama, pušta veselu glazbu i slično. Naša reakcija na njezin postupak može biti ljutnja jer imamo dojam kao da prijateljica ignorira naše osjećaje – koje joj nismo niti verbalizirali – te odlazimo od nje ljuti i jadni jer nismo dobili ono što smo očekivali. Prijateljica ni ne zna da smo ljuti te je uvjerena da je sve u redu. I tako ponovno dolazi do nesporazuma.
U suštini ovog problema leži strah od odbijanja – osobe koje ne žele jasno izgovoriti što očekuju od druge strane, zapravo se boje odbijanja pa koriste suptilne načine kako bi dobile pažnju i podršku drugih ljudi. Nažalost, ukoliko želimo pažnju i podršku drugih ljudi, ovaj način nas zasigurno neće dovesti do cilja. Iako i samo osvještavanje i prepoznavanje vlastitog obrasca kao “žrtve” može pomoći da isti prestanemo koristiti, rad na sebi uz pomoć stručnjaka je najbolje rješenje kako bi trajno iskorijenili ovaj obrazac.
Na kraju, ono što je bitno napomenuti jest da nitko ne može (točno) znati o čemu razmišljamo i što očekujemo ukoliko to jasno, nedvosmisleno i transparentno izrazimo. Ukoliko niste sigurni je li vas druga osoba razumjela, pojasnite. Ukoliko želite podršku, zatražite ju. Iako nam se komunikacija s drugim ljudima čini komplicirana, ona to ne mora biti. Preuzmite odgovornost za nju i učinite ju razumljivom, i vama i drugima.
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
