Sezona kupaćih kostima samo što nije zakucala na naša vrata. Većina nas je već počela odbrojavati tjedne do dugo iščekivanog godišnjeg odmora, ljenčarenja uz bazen i opuštanja na plaži.
I dok će se osobe
koje su marljivo vježbale cijelu godinu zabrinjavati jedino oko izbora novog
badića i sunčanih naočala, osobe koje su tijekom zimskih mjeseci nagomilale
kilograme grčevito će se boriti da u zadnji čas skinu neugledne zalihe oko
trbuha i bokova.
Nije tajna da mršavljenje može biti pravi izazov. A želja za hranom to isto
mršavljenje može učiniti još težim. Zašto se kod ljudi javlja tako
intenzivna želja za određenim namirnicama? Iako je
žudnja za hranom učestala pojava, znanstvenici su tek nedavno počeli proučavati
način na koji dolazi do snažne potrebe za hranom.
Svi smo mi doživjeli
gladi, međutim, ono što žudnju za hranom razlikuje od gladi je njena specifičnost. Mi ne samo da želimo nešto
pojesti, mi umjesto toga želimo čips s okusom roštilja ili sladoled obogaćen
keksima i biskvitom. Mnogi od nas se, s vremena na vrijeme, sretnu s neuobičajenom
žudnjom za hranom. Međutim, ta žudnja za neke osobe može predstavljati ozbiljan
zdravstveni rizik. Na primjer, pokazalo se da potreba za hranom izaziva epizode
prejedanja, što može dovesti do pretilosti i poremećaja prehrane. Osim
toga, prepuštanje potrebi za hranom može izazvati osjećaj krivnje i srama.
Otkud dolazi potreba za
hranom? Brojna istraživanja pokazuju da mentalne slike mogu biti ključna
komponenta žudnje za hranom – kad ljudi čeznu za određenom namirnicom, oni u
glavi imaju živu sliku te namirnice. Rezultati jednog
istraživanja su pokazali da je snaga žudnje sudionika bila povezana s jasnim i živim zamišljanjem hrane.
Mentalne slike
(zamišljanje hrane ili bilo čega drugog) iskorištavaju kognitivne resurse ili moć
mozga. Istraživanja su pokazala da kad ispitanici nešto zamišljaju,
oni imaju problema sa završavanjem različitih kognitivnih zadataka. U jednom eksperimentu, volonteri koji su žudili za čokoladom su se prisjetili
manje riječi i trebalo im je više vremena za rješavanje matematičkih problema
od volontera koji nisu žudili za čokoladom. Ove veze između
potrebe za hranom i mentalnih slika, uz otkriće da mentalne slike zahtijevaju
kognitivni trud, mogu pomoći objasniti zašto žudnja za hranom može biti tako
razorna. Kad zamišljamo određenu hranu, veliki dio našeg mozga se fokusira na
tu hranu pa se teško koncentriramo na ostale zadatke.
Nova istraživanja
sugeriraju da taj odnos može funkcionirati i u suprotnom smjeru: kognitivne bi zadatke mogli koristiti za smanjenje potrebe za hranom. Rezultati jednog eksperimenta su otkrili da su dobrovoljci koji su žudili
za hranom imali smanjenu potrebu za hranom nakon što su formirali slike uobičajenih
pojava (na primjer, zamoljeni su da zamisle izgled duge) ili mirisa (zamoljeni
da zamisle miris eukaliptusa). U drugom eksperimentu, volonteri koji
su žudili za hranom gledali su titrajući uzorak crnih i bijelih točkica na
monitoru (slično nepodešenom televizoru). Nakon gledanja
uzorka, prijavili su pad živopisnosti slike hrane za kojom su žudjeli, kao i
smanjenje same želje za hranom.
Ako je vjerovati istraživačima,
ova otkrića upućuju da se “upuštanje u jednostavni vizualni zadaci obećavaju
kao metoda za suzbijanje žudnje za hranom”. Autori zaključuju
da se ti eksperimentalni pristupi mogu nadići žudnju za hranom i primijeniti se
za smanjenje žudnje za drugim opojnim tvarima, kao što su droga i alkohol.
K. R.
