Poštovani, dobar dan. Ovako, imam 20 godina, živim na selu, imam dosta prijatelja, nedavno dobio posao, pušač sam, ne pijem alkohol, 186 visina, 100 kg, ne bavim se nikakvim aktivnostima. Problem je sljedeći: sve je počelo prije 2-3 godine sa napadom panike. Napad panike se dogodio radi auto-dijagnoze na internetu. Napipao sam kvržicu na vratu i odmah počeo pretraživati internet i prestrašio se. Nakon tog napada panike sve je ostalo isto, briga, uznemirenost i tako u krug, uz zapažanje raznih simptoma i ponavljajućih napada panike. Otkad znam za sebe grizem nokte i čerupkam po kosi, pogotovo kad se osjećam jako napeto. Nekako sam prebrodio te godine, ali najviše me muči ovo stanje sada. Dobio sam posao, sada mi je u početku malo dosadan dok se učim kako treba raditi. Posao je podosta odgovoran po svojoj prirodi. Uglavnom, dešava mi se da se osjećam čudno, nerealno i da mi se stalno nameću misli o kojima zapravo ne želim razmišljati ali ne mogu izaći iz njih. Najnovija dijagnoza koju sam si presudio je depresija. Naime, pretpostavljam da sam anksiozan i hipohondar, ali, u zadnje vrijeme se to pogoršalo (otkad sam dobio posao ponajviše, ne znam je li to povezano). Stalno mi se nameću misli da ću postati depresivan, da ću se povrijediti, što ja ne želim! Stalno sam u tom krugu razmišljanja i brige, stalno razmišljam o depresiji i jesam li stvarno depresivan i jako se uplašim, počnem se osjećati loše, nekako tužno, jer tako razmišljam i obuzme me strah koji se širi od želudca prema glavi, i tamo zastane i tjera me da mislim, da se brinem i tako u krug. Nikako ne mogu skrenuti pažnju s tih misli, pokušao sam kroz razgovor s prijateljima, obitelji, ali nikako da ode.. Stalno taj osjećaj brige i tako u krug, imam također osjećaj da sam na rubu, da ću poludjeti i napraviti si nešto loše, što me također natjera u strah. Imam osjećaj da iz toga nema izlaza i pitam se hoće li ikada stati? Zbog tog osjećaja, briga i nervoze ne mogu biti sretan, ne mogu se veseliti stvarima kojima prije jesam. Čak i kad osjetim veselje i sreću, dođe mi pomisao kako to neće potrajati i onda sam opet u svom filmu, neraspoložen, zabrinut i sav u svom ''svijetu''. Brinem se jako da stvarno nije depresija (makar se dosad svaka auto-dijagnoza obistinila krivom). Nisam posjećivao psihijatra dosad, prvenstveno jer se bojim što će svi misliti, kao i moji ukućani. Zaista se nadam odgovoru, unaprijed se zahvaljujem.