Poštovani, još kao malo dijete sam imala jedan određeni strah, a to je da sve što se događa oko mene nije stvarno nego san... Kad sam išla negdje u 4. razred, krenula sam u školu, ali sam se vratila plačući doma i rekla svojima da ne idem u školu, da se bojim, da nemam osjećaj da je to stvarno. I danas, imam 25 godina, opet mi se to dešava. Ako sam s dečkom, u društvu, sve je super, ali odjednom me lovi panika da to nije stvarno. Toliko se znam uplašiti da mi srce počne ubrzano kucati, hladan znoj me oblijeva, strašno. Jedno jutro sam se probudila, doduše, bila sam na putovanju koje me dosta iscrpilo, i kako sam spavala stavila sam jednu ruku iznad glave, i kad sam se probudila, uopće ju nisam na par sekundi osjećala... Užasno sam se uplašila. Iako mi se to nije događalo dosta dugo, nekih 7 godina je sve bilo super, i sad odjenom panika i takve stvari. Čak se po noći bojim zaspati da ne umrem (jer imam takav osjećaj) pa čekam jutro da zaspim. Po noći baš ne spavam najbolje, rano se budim, ali sam dosta umorna... Imam puno stresa, jako sam živčana zbog svega što mi se dešava, strah me da nisam luda ili da ne poludim. Znam nekako to iskontrolirati dubokim disanjem, ali kada me jako ulovi taj osjećaj da je to san dugo mi treba da se smirim. Mozete li mi reći zbog čega mi se to dešava i kako si pomoći da mogu imati normalan život, bez strahova od smrti i miješanja sna i jave. Hvala