Poštovani, prošle godine sam izgubila oca i sve do nedavno nisam ni bila svjesna da njega više nema. Nije se patio, sve se dogodilo iznenada. Nekoliko dana prije njegove smrti bila sam živčana i ljuta, kada bi me nešto pitao, bezobrazno bi mu odgovorila i unazad nekoliko mjeseci se toliko grizem zbog toga da mi to onemogućava normalno funkcioniranje. Obožavali smo se i imali smo krasan odnos, kažu da smo imali i istu narav, znao je on biti u svom filmu, ja u svom, tvrdoglavi i jedno i drugo. On je bio liječnik i puno je pomogao drugima, pošten i divan čovjek kakvog se rijetko nalazi. Jednostavno sam bila u svom filmu, tužna i ljuta zbog nekih stvari, zatvorila sam se u sobu i tu i tamo bi izašla, nisam pričala ni s njim ni s mamom, skupile su mi se neke stvari i eto, sve me živciralo. Stalno si vrtim film u glavi da sam trebala biti drugačija, svi su mi rekli da to nije ništa strašno, da je on imao razumijevanja, ali on je bio toliko miran tih zadnjih nekoliko dana, možda bi mi bilo lakše da mi je odgovorio u istom tonu, što je znao, a ovako se grizem i mislim da sam najodvratnija osoba na svijetu a u biti sam jako osjećajna i dobra, svima bi pomogla. Takav je bio i on. Molim Vas da mi date savjet kako da ne mislim više na to i kako da se smirim. Najljepša hvala.