Hashimoto, strahovi i osjećaj tjeskobe - Ordinacija.hr

Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Hashimoto, strahovi i osjećaj tjeskobe

Objavljeno 13.09.2013.

Psihološki problemi

Poštovani, imam 22 godine. Imam Hashimoto, poremećaj rada štitne žlijezde. Prije tri mjeseca mi se dogodilo da sam išla na sistematski pregled, i od kad sam se probudila sam osjećala neki strah. Kad sam došla u bolnicu, prije svakog pregleda sam se tresla od straha. Svaki pregled mi je bio dobar, osim ekg-a gdje mi je naravno srce od straha lupalo kao ludo, zbog čega su me poslali na hitni prijem i dali normabel. Od tog dana ja nisam ista osoba. Od vrlo vesele, nasmijane, i željne zabave, ja sam postala zatvorena, depresivna, uplašena osoba. Pokušavam to sama sa sobom riješiti već tri mjeseca, ali nemogu nikako do kraja. Nakon toga dana, bila sam dva tjedna zatvorena u stanu, i molila dečka da neide radit koliko me bilo strah ostat sama. To se sad malo popravilo, još uvijek osjećam nelagodu kad moram ostati sama. I kad sam sama, uvijek ga zovem i ispitujem kad će doć. Smeta mi bilo kakvo društvo, svjesna sam da mi nitko nije ništa loše učinio, ali jednostavno nemam živaca nikog slušati. Smeta mi bilo kakva buka, povišen ton ili bilo kakva kriva riječ. Iz čistog mira me uhvati plač, i onda plačem po par minuta a ni sama ne znam zašto. Svako jutro se budim sa nekim osjećajem straha, pogotovo kad znam da idem na put, ili da imam nešto taj dan za obaviti. To je osjećaj kao da mi neka struja prolazi tijelom, pogotovo od želuca pa prema gore, i onda se spušta ponovno u trbuh. A volje za bit na poslu nemam ni jedan posto, dok sam do prije tri mjeseca išla sa osmjehom na posao jer mi je firma i direktor super.Jedino naravno opet mi smetaju ljudi koji me svaki dan ispituju što mi je, i zašto sam postala tako tiha. Također mi se dešava da kad otiđem prije momka u krevet spavat, dižem se nakon nekog vremena i tjeram njega spavat, ili mu nešto govorim šta nema veze s ničim, a da toga nisam ni svjesna idući dan. Neki put mu pošaljem i poruku na mobitel, i idući dan se pitam kad sam ja to njemu slala, on mi kaže da sam mu poslala, i šta sam mu napisala, a ja nemam pojma. Najgore mi je od toga svega što se ne mogu opustiti. Stalno su mi prisutne negativne misli: što ako ja poludim, što ako umrem, što ako... i milijun što ako... da vam ne govorim da se sva zaledim kad vidim kola hitne pomoći na cesti. Odmah mi prorade misli, i neke moje slike u glavi što ako se meni nešto dogodi. Osjećam toliki pritisak na samu sebe, i toliko se želim opustiti i biti barem u pola ona stara ja, ali ne mogu nikako... i onda kada sam negdje u društvu uvijek prva tražim da idemo doma, jer me uhvati faza i ja ne mogu više izdržat bit u njihovom okruženju. Kao mala imala sam kod kuće dosta problema, roditelji su se svađali često, pa je to znalo završavati svakako, čak i tučnjavama koje smo ja i sestra gledale. Jako rano sam otišla s momkom na stan, sa 18 godina, baš zbog tih razloga, jer nisam to kod kuće više mogla trpjeti. No nikome osim njemu nisam nikad o tome pričala. Sada su moji roditelji u boljem odnosu. I kako sam s njim otišla na stan, počeli su tu i naši neki problemi, pa seljakanje, pa posao, pa novac... i tako mi se dogodilo to sa štitnjačom, koja mi je od onog dana u bolnici isto podivljala. Pijem tablete i kontroliram mjesec dana pa čemo vidjeti kako dalje. Jedino što me muči su ti moji stahovi, ražmišljanja i negativno gledanje na život.Moja doktorica opće prakse mi je dala normabel, da popijem kad osjetim napetost i nelagodu, ali ja to osjećam non stop, pa ni ne pijem, jer bi vjerojatno morala biti 24 sata na tim tabletama. Jednostavno svaki novi dan mi se svodi na strahovima, i na osjećajima tjeskobe, mislima da će mi s nešto dogoditi, da ću umrijeti, pa si stvaram neke slike u glavi koliko razmišljam o glupostima itd. Jednostavno moj život kao da više na žalost nema smisla. Oprostite na opširnom postu, ali jednostavno sam morala to sa nekim podijeliti. Ne znam više da li mi je to sve od štitnjače ili je samo psiha u pitanju Obraćam se vama jer trenutno nemam novaca da si priuštim privatne psihoterapeute. Ako imate kakav savjet, illi riješenje što da učinim molim vas da mi pomognete. Unaprijed se zahvaljujem.

Poštovana! U vašem pismu ste dosta detalja navela iz kojih bi se moglo razmišljati o vama i eventualno savjetovati. Međutim, kako znam koliko je teško mijenjati vlastiti način doživljavanja svijeta uz pomoć savjeta sastrane, mislim da je najvažnije da vam savjetujem da potražite pravu pomoć. Ako vas problem s novcima spriječava da potražite privatnu psihoterapiju, javite se svojoj liječnici, objasnite što ste meni objasnila – a to je da imate konstantne smetnje i teško funkcionirate jer je strah prisutan u svakom segmentu. Ona će vas uputiti psihijatru (radi lijeka) a i psihoterapija je donekle dostupna (naravno zahtijeva više truda i snalaženja) preko uputnice, to možete upitati i obiteljsku liječnicu i psihijatra. Mislim da bi vam dobro došao lijek iz kruga antidepresiva koji vam može malo popraviti osnovno raspoloženje i smanjiti prag za simptome straha. Tad ne bi trebalo uzimati lijek za smirenje, osim u nuždi i lakše bi funkcionirala. Ipak je od lijeka važnije da se bavite sobom i da nastavite tamo gdje ste zastala kad ste “nabrzinu” odrasla i krenula u život.