Veliko poštovanje doktorice. Muško sam, imam 20. godina. Prije nekih pola godina dijagnosticiran mi je OCD sa simptomima fobije uz opsežne neuretske tegobe anksiozno-depresivnog tipa. Bio sam dva puta kod doktorice i nemam više hrabrosti otići jer me tišti jedan problem pa vi procijenite o čemu je riječ. Uz normalne simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja, ja imam još nešto što me prati praktički nekih možda i sedam godina. Mnogo sam proučavao po internetu o psihijatrijskim dijagnozama. Ja imam zvučne halucinacije kada legnem spavati i kada mnogo razmišljam o problemima i praktički kako bih se izrazio odvagujem odluke meni se javljaju glasovi: Mario bi trebao se odseliti/ne bih trebao, mario moraš se osamostaliti mario ne moraš. Nekada kad već zaspem i recimo na pola se probudim jer čujem zvonjavu mobitela ili samo glas na sekundu muški ili ženski. To mi se po danu nikada ne javlja. Normalno funkcioniram. Svi me zadnjih recimo 5 godina opisuju kao osobu koja naglo mijenja i raspoloženje i mišljenje. Čitao sam o psihozama i vjerujem da ih nemam. Jer zaista nemam sumanute misli. Dosadašnja prijateljstva i poznantsva koja sam imao zadržao sam ih. Nitko na meni nije primjetio ništa neobično. Sve koje sam pitao najbolje prijatelje, roditelje, rodbinu svi su rekli da sam ja onaj isti samo da sam puno zreliji i da sam ponekad previše zabrinut nego obično. Ja iskreno mislim da imam disocijativni poremećaj ličnosti. Jer brzo znam promijeniti stav, način razmišljanja, lako promijeniti neke odluke, drugačije gledam na ljude oko sebe u tom momentu. Nekada se ne mogu prisjetiti nekih događaja iz života velikih ili malih. Nekad stvarno mislim da ja nisam ja nego da je to preko noći izmijenjena ličnost. Znam satima razmišljati u što sam godine proveo i da li će ovaj život uopće imati smisla. Ja za sebe vjerujem da imam tako reći dva obraza razmišljanja i ophođenja prema životu koji se smjenjuju. Jednog mene koji je grubijan, koji bi htio biti nabildan i oblačit se vojnički i biti baja u društvu i slušati cajke. Dok drugi koji se oblači kulturno, pomalo plaho, sluša strane, voli putovanja, i druži se isključivo sa curama. Imao sam zaista teško djetinjstvo i živio sam malo sa majkom malo sa ocem i proživljavao razno razne traume. Mene samo zanima da li je ovo po vašem mišljenju psihoza ili disocijativni poremećaj ličnosti. Da li ću prilikom idućeg posjeta svojoj doktorici biti tako reći obilježen za sva vremena? Da li ću moći polagati vozački i raditi kao kontrolor leta? Unaprijed vam zahvaljujem.