Imam 18 godina i velike probleme u obitelji - Ordinacija.hr

Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Imam 18 godina i velike probleme u obitelji

Objavljeno 22.10.2019.

Psihološki problemi

Imam 18 godina. Najstarija sam kćer u obitelji sa 7 djece i vrlo strogim religioznim roditeljima. Nikad nisam dobivala previše pažnje od roditelja. Ne idem van kao moji vršnjaci jer moram čuvati braću i obavljati kućanske poslove. Roditelji puno viču i stalno su loše volje. Djeca su bliskija sa mnom nego s njima. Roditelji rade cijeli dan jer imamo obiteljski obrt. Pored škole, radim i u obiteljskom obrtu. Prije godinu dana sam završila u bolnici zbog teške kronične anemije, na rubu smrti. Imala sam mjesečnicu mjesec dana neprestance, a roditelji mi nisu pustili da pijem anti-baby pilule da zaustave krvarenje jer to nije "kršćanski". Ovo ljeto sam slomila nogu i bila 3 mjeseca na štakama, a jedine riječi roditelja su bile "zašto baš sad, tko će nam pomoći u obrtu". To me jako pogodilo, imam osjećaj kao da me imaju samo zbog toga. Ne vide moj trud. U zadnje vrijeme sam jako ljuta na njih. Puna sam gorčine. Često plačem. Stalno mi govore kako ništa ne vrijedim, kako se nadaju da će mi biti loše u životu jer loše i zaslužujem. Znaju me i udariti ako kažem nešto što im se ne sviđa. U zadnje vrijeme im predbacujem to što su mi toliko toga uskratili. Krivim sebe za sve. Ne osjećam se dovoljno dobrom i borim se sama sa sobom svakodnevno. Nemam samopouzdanja. Trebam pomoć.

Iako ste punoljetni ne znači da ste dovoljno odrasli i da ste obvezni preuzeti sve odgovornosti svojih roditelja. Lijepo je podijeliti obveze unutar tako velike obitelji, ali vas nitko nije pitao želite li brinuti o šestero djece. To je roditeljska obveza, a ne obveza njihovog djeteta. Nitko vas nije ni pitao želite li raditi u obiteljskom obrtu, a uz sve to se još i školujete. Niste mi napisali ništa o sebi, o školi, o planovima za daljnje obrazovanje ili ono što biste željeli raditi, gdje živite. Čini se kao da ste svoj život podredili svojoj matičnoj obitelji, a prirodno bi bilo da planirate i gradite svoj život. Ponekad se naš plan za budućnost može slagati s obiteljskim poslom, a ponekad djeca žele nešto sasvim drugo i uopće ih ne treba zanimati svo poslovno carstvo njihove obitelji. Vi niste rođeni zato da rješavate tuđe probleme već zato da se bavite svojim životom, svojim snovima i svojim problemima. Možda vam iz ove perspektive sve izgleda bezizlazno, ali izlaza ima iz svake situacije samo vam treba neka podrška sa strane koja će vam odškrinuti vrata za koja niste ni znali da postoje. U vašoj obitelji su vam odredili obveze koje morate ispunjavati, ali nitko ne spominje i prava koja svako dijete ili odrasla osoba ima. Imate pravo na medicinsku skrb, pravo na liječenje, pravo na školovanje, pravo na zabavu, na prijatelje, pravo na život kakav vi hoćete, pravo na izbor. Vi imate pravo birati za sebe što god hoćete.  Iako se još uvijek školujete i roditelji vas uzdržavaju to ne znači da ste njihovo vlasništvo. Vi, ovako mladi, već sad imate uvide u mnoge disfunkcionalnosti svoje obitelji. Sve ovo što ste napisali o njihovom odnosu prema vama govori o dubini problema vašeg odnosa unutar obitelji. Razlog zbog kojeg nemate samopouzdanja i zbog čega se ne osjećate dobro sa samom sobom je u tome što vam stalno govore da ne vrijedite, da ste zaslužili da vam bude loše u životu i što vam se ne posvećuju s pažnjom, podrškom i ljubavlju kako bi svaki roditelj trebao. No, ne budu svi roditelji dobri roditelji. I to nije vaša krivica. Roditelji kao vaši su usmjereni na ideju o životu koja se njima sviđa, a pritom ne vide koliku patnju uzrokuju svojoj djeci u takvoj ideji. Krsćanski je željeti i imati obitelj i djecu, ali način na koji vas tretiraju sigurno nije krsćanski. Imati bolesno dijete i ne učiniti ono što ti liječnik nalaže, a sve zbog uvjerenja na štetu nečijeg zdravlja nije ni kršćanski, a ni ljudski. Da ste maloljetni onda bi im Centar za socijalnu skrb naložio da vam moraju dozvoliti oblik liječenja koji je za vas najbolji.  Što sve možete učiniti kako biste dobili pomoć koja vam u ovom trenutku treba? Kao prvo, nemojte se nikoga bojati. Što god da krenete mijenjati u budućnosti za sebe, a protiv volje roditelja, naići ćete na njihovu osudu i emocionalne ucjene npr. sve smo za tebe učinili, a ti nam ovako vraćaš, loša si osoba ako ne brineš o braći i sestrama itd. To su sve načini da vas poljuljaju i zadrže u onoj ulozi koju su oni namjenili za vas. Vaš život je dragocjen i zapamtite da niste nikome dužni osim samoj sebi. Sebe nemojte nikada izdati u životu. Ne pokušavajte ispuniti tuđa očekivanja, jer očekivanjima nema kraja, a svatko bi nešto drugačije. Pitanje je što biste vi. I to je jedino pravo pitanje. Ne znam gdje živite i je li vam dostupna psihološka pomoć, ali pretpostavljam da imate u blizini neki bolnički centar u kojem mora biti psiholog. Savjetujte se s liječnikom opće prakse. Recite mu što se događa u vašoj obitelji po pitanju vašeg liječenja. Pitajte ga za psihologa. U školi možda imate psihologa pa s njim porazgovarajte. Pitajte za pomoć, u suprotnom ju nećete dobiti. Krenite redovito na psihološko savjetovanje i s nekim napravite plan kako biste ojačali, znali se zauzeti za sebe, kako biste isplanirali neke buduće korake za sebe i uvidjeli sve mogućnosti kako biste pomogli sebi, a možda i mlađima u obitelji. Često nismo ni svjesni da su postupci nekih nama bliskih ljudi ponekad i kažnjivi, ali i za to postoje institucije koje se time bave. Kako biste sve to saznali pronađite osobu od povjerenja i otvorite joj se.