Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Bez obzira na to o kojoj se dijagnozi radi činjenica je da je on disfunkcionalan. Ako ima 38 godina i do sad nije uspio pronaći posao već puno govori o njegovoj disfunkcionalnosti. Postoji širok niz poremećaja autističnog spektra međusobno različitih, a i sličnih. Neke osobe unatoč tome uspiju samostalno funkcionirati u svakodnevnom životu dok neke ne. Trebalo bi svakako obaviti dijagnostički pregled a bi se utvrdila prava dijagnoza.  Nije rijetkost da obitelj pronalazi opravdanja ili objašnjenja za svog člana obitelji kad je “drugačiji”. Još uvijek postoji stigma kod tih “drugacijih”. Ako potraže stručno mišljenje možda im netko i potvrdi sumnje, a ovako se pravimo da je sve uredu. Ponekad je ok praviti se da je sve uredu dok god se možeš sam brinuti o toj osobi kao roditelj, ali i roditelji stare, a i umiru na koncu. Da sam ja na vašem mjestu pitala bi ih kako vide njegov život u budućnosti? Tko će se brinuti o njemu kad oni jako ostare ili kad ih više ne bude? Tko će mu plaćati račune? Tko će mu kupovati hranu? Takva pitanja mogu otvoriti razgovor u smjeru rješavanja problema. Ako on sad i nema problem, jer ga roditelji hrane i brinu se o njemu, u budućnosti će netko drugi naslijediti taj problem. Bez obzira na to što je sad sve naizgled uredu kad bi dobio valjanu dijagnozu i možda potvrdu da nije radno sposoban dobio bi i valjanu financijsku pomoć od države, a i zaštitu u budućnosti. Zato vas podržavam u tome da pokrenete tu temu, jer mu se jedino tako može pomoći, što god da je.