Pozdrav! Visoka sam 170 cm, imam 64 kg. Ne pušim, rijetko konzumiram alkohol (vrlo male količine), drogu ne konzumiram. U obitelji, barem u užoj, nema osobe koja ima sličan problem, osim možda blage melankolije u nekih članova iz šire obitelji. S anksioznošću imam problema zadnjih 5-6 godina (otkada sam krenula u srednju školu), međutim to me nije pretjerano zabrinjavalo jer se javljalo povremeno, ne bi trajalo dugo i ne bi bilo tako intenzivno kao što je sada. Doduše, tu i tamo bih posjetila psihologa kada bih osjetila da se ne mogu sama nositi s tim, a bilo me strah da anksioznost ne preraste u depresiju. Konstatirali su da sam blago tjeskobna i nesigurna, više se ne sjećam točno dijagnoze, uglavnom ništa strašno. Zadnja dva mjeseca moje stanje je nepodnošljivo. Osim što sam se udebljala 7-8 kilograma i utjehu nalazim u hrani (imam veliku većinu simptoma koji prate poremećaj kompulzivnog prejedanja), osjećam se bezvoljno, mrzovoljno, burno reagiram skoro pa na svaki sitnicu, nemam volje za druženjem, plače mi se bez razloga, sama sebi sam ružna i debela (uz napomenu da me drugi ne vide tako, ali meni to ne znači apsolutno ništa) ne mogu se koncentrirati da obični članak pročitam u novinama, a kamo li da spremam ispit koji je za par dana. Ne prepoznajem samu sebe. Oduvijek sam bila vrijedna, pazila na prehranu, bavila se sportom. Sada sam čista suprotnost navedenom. Moji prijatelji i okolina ne znaju da imam ove poteškoće, njima sam: „Vedra i simpatična djevojka, često nasmijana“. Svjesna sam da nešto nije uredu, ne želim da se moj život razvija u ovom smjeru. Jesam li pokušavala to riješiti? Moglo bi se reći da sam religiozna osoba, tako da sam pomoć tražila u tim sferama. Pomoglo bi, ali bi se sve uskoro vratilo, a ja jednostavno više ne mogu podnositi ovu malodušnost i želim to trajno riješiti. Ponekad bih se koristila i autosugestijom, sama sebe bih ohrabrivala, tješila, što već ne... Od lijekova nisam koristila ništa. Jedno kraće razdoblje sam pila čaj kantarion. Osjećam se da tonem, da sam u mraku i da ne mogu isplivati na površinu. Što je najzanimljivije i što u meni dodatni stvara osjećaj krivnje jest to što ja u biti nemam razloga za ovakvo stanje. U mom životu nije bilo tragedija, odrasla sam u normalnom okruženju. Muči me je jedna nesretna zaljubljenost, ali imam dovoljno godina da se s tim nosim. Da sam dobila nekakvu preveliku ljubav od roditelja, nisam (pogotovo otac). Ne zato što me ne vole,naravno, nego jednostavno nisu procijenili da sam ja „ono osjetljivije dijete“. Nadam se da rješavanje ovog problema ne uključuje antidepresive, jer inače izbjegavam lijekove, ukoliko to nije baš neophodno. Ispričavam se što sam pisala na dugo i na široko, ali htjela sam da imate detaljniji uvid. Unaprijed hvala!