U vezi sam dvije godine i neopisivo sam ljubomorna. Volim svog partnera više od svega, no osjećam da moja ljubomora više nema granice. U našoj vezi došlo je do prevare, prvo sam prevarila ja, a nekoliko mjeseci kasnije on. No razlika je u tome što sam ja bila potpuno svjesna toga što radim i nisam se osjećala loše, dok je on bio u alkoholiziranom stanju i kaje se zbog svega. Vjerujem partneru kada je kraj mene, no i tada se zna dogoditi da pratim njegove pokrete, pratim njegov pogled u strahu da ne gleda neku drugu, ispitujem ga i napadam ako je nekog malo duže gledao ili odmjerio ali i onda ako nekog samo okrzne pogledom. Njegovi odlasci na piće s prijateljima su stvarno rijetki jer ja radim neopisive scene, odvojenih izlazaka više nema jer mislim da bih umrla od boli i od svog razmišljanja gdje je i što radi. Kad ja negdje moram ići smatram to opravdanim i ne dajem mu za pravo da mi prigovara. No njegovi odlasci negdje, pa čak i u dućan su mi bolni, kao i odlasci prijateljima, rodbini pa čak i bližoj obitelji. Razmišljam što ako vidi neku i svidi mu se, ako odmjerava neku dok mene nema, sto misli mi prolazi glavom. Kada vidim da te odlaske ne mogu nikako spriječiti pokušavam biti s njim u kontaktu cijelo vrijeme kad je negdje, no to me ne tješi pa satima plačem, prijetim mu prekidom, živciram ga jednostavno svojim ponašanjem. Duboko u sebi znam da se nemam zbog čega brinuti, dobar je, pristojan i voli me najviše na svijetu, no protiv svojih ljubomornih ispada ne mogu. Čak je i on kraj mene postao takav da ga neka sitnica baci iz takta no iskrenog razgovora o prekidu nema. Prijetimo si prekidom nakon svake svađe no nikad do toga nije došlo jer znamo da ne možemo jedno bez drugoga. Imamo planove za budućnost, znamo točno što želimo, no moje ponašanje nas sprečava u mnogim stvarima. U meni je problem, ali zašto? Zašto se ne mogu kontrolirati i jednostavno opustiti?