Poštovanje doktore! Molim vas za vaše mišljenje i savjet. Ne znam kako se izvući iz ovog začaranog kruga. Naime, jako osjećam neki strah koji ne mogu opisati ni od koga ni od čega, sputana sam, stojim na mjestu i ništa ne radim na sebi. Imam 24 godine i završenu trogodišnju školu koju ne volim. Problem je i u tome što ja ne znam što volim ni što želim, izgubljena i zbunjena sam. Danas bi ovo, a već sutra nešto drugo. Nemam dečka i na tom polju izbjegavam kontakte. To je sada sve komplicirano i ne znam kako što krače opisati situaciju. Od djetinjstva sam imala jednu kožnu bolest zbog koje sam bila povučena, kasnije i migrene sa povraćanjem i držalo me se tako pod staklenim zvonom, a i jer sam bila najmlađa, a i zbog majčinog autoritativnog ponašanja sam bila povučenija osoba i ovako, a i u školi. Majka je uvijek ušutkavala nas i ni u kući ni izvan nikad pravo glasa, ponižavala pred prijateljima, uvijek bi galamila, kritizirala, omalovažavala, vrijeđala, ponižavala riječima, nikad pohvale ni poljupca, a za lošu ocjenu uvijek pokuda i vikanje (majka je depresivna i živčana cijeli život,  shvačam da nije imala lak život). Imam još dvije starije sestre, isto se i prema njima ponašala. Tata cijeli život radi na terenu po svijetu (on je super). Majka ima izljeve bijesa kada dođe do neke stresne situacije ili neke situacije koja joj ne odgovara. Ako joj netko kaže nešto što joj ne odgovara ili napravi nešto počne se izderavati kako nitko ništa ne valja, da smo mi svi niškoristi, da ona puno trpi, kako sve prelazi preko njezinih leđa itd. Omalovažava i psuje sve članove obitelji, a tata samo nas ušutkava i smiriva situaciju da ona ne pukne i ne dođe do sloma, jer uvijek sve završava njenim plakanjem, nema razgovora u našoj kući, ona je kao veliko razmaženo dijete, samo je ona i njeni problemi bitni u obitelji. U izljevima bijesa govori stvari kojih se kasnije ne sjeća, tvrdi da smo mi izmislili da je ona to rekla. To traje godinama i mene je njezino ponašanje počelo psihički nagrizati i ne mogu se kontrolirati kada počne sa svojim izljevima i burno reagiram i svađam se s njom što me jako iscrpljuje. Više se nemam snage boriti i objašnjavati joj problem, nemam snage za sebe za pokrenuti se. Znam da će mi sve krenuti samo kad odem iz ove kuće iz negativne majčine atmosfere (samo da mi se nekako pokrenuti i osamostaliti jer tu nemam snage za ništa, umorna sam svaki dan) sve ukučane ponašanjem mičem od sebe, pa i tatu. Nakon srednje odem radit sezonu sa društvom, završila vozački (sa frendicom), razbolim se dobijem novu autoimunu bolest, dugotrajno liječenje, pa poslije par godina opet odem radit sezonu (sa drustvom), staža imam samo 6.mjeseci. Po cijele dane sam u kući (osim kad odem u trgovinu ili subotom u disko) i to me ubija i osjećam se jadno i manje vrijedno što tako tratim svoj život i dane što ne radim niti studiram niti ikako ulažem u sebe, već sam cijele dane kući, propadam mentalno, a htjela bi na faks ne toliko radi sebe (ima dečko koji mi se sviđa ide na težak faks pa imam osjećaj manje vrijednosti ako me upozna da pomisli da sam bezvrijedna i da ništa ne radim od svog života), ali opet htjela bi biti i nešto više, kad vidim da svi upisuju fakultet i zato da budem dostojna drugih, ja imam strah od ispitivanja i testova, strah od preuzimanja odgovornosti i važnih poslova. A drugi to sve sa lakoćom rade, idu za svojim ciljevima bez straha i puno razmišljanja, i što je najvažnije sami idu ne treba im nitko uz njih. Imam dugo vozačku, ne vozim nikad, strah me samu voziti. Samo želim neki posao gdje ću morati ići da nisam po cijele dane u kući, ali da nisam odgovorna na tom poslu, dakle ne znam koji posao hoću, grad je mali i posao ne znam koji naći, aktivnosti nikakvih nema. Samo znam da me ispunjava kada sam na poslu i među ljudima. Zato što me nikakva obaveza ujutro ne čeka ,idem kasno spavat, spavam do popodne. Funkcioniram u svom društvu od 3,4 prijatelja i među rodbinom i kada upoznam nove ljude, steknem prijatelje, pričam, družim se. Tako i hoću na tečaj ili negdje volontirati zovem prijateljicu hoće i ona upisati se da ne idem sama (jer ne znam što me očekuje, strah ići sama, strah od novog, hoću li znati, itd.), ona neće, ja odustajem, ako trebam kuda ići zovem sestru da me odveze, dosta mi je više toga da ovisim o drugome, da vučem nekog sa sobom. Taj neki strah od ne znam čega koji me koči, zavezao me. Počela sam piti zoloft od 50mg na svoju ruku. To je ukratko. Hvala na odgovoru, pozdrav