Poštovani, molim Vas da mi odgovorite na ovo pitanje. Prilično je delikatno i hitno. Radi se o mojoj dugogodišnjoj prijateljici, koja kao i ja, ima 38 godina, neudata je, nema djece i živi s roditeljima. Problem je u tome što je do unazad dvije godine bila puna života, vedrog duha i velikog i iskrenog smisla za humor, ali i osjećaje drugih. Od tad se znatno promijenila. Počelo je tako što je počela voditi računa o svom izgledu što nekad nije (bila je strašno debela). Za nekih pola godine smršala je preko 30 kilograma uz banana i mjesečevu dijetu. Počela je se šminkati i dotjerivati, ima veću želju za izlascima, druženjima itd. Sve ovo su, ukratko rečeno, pozitivne promjene u njenom životu, ali nažalost praćene su i onim manje lijepim. Nekako mi se čini, a i ona sama je znala reći dok je razgovarala sa mnom, da se strašno promijenila, da ima nagle i nepredvidive reakcije kojih se i sama plaši i da se boji da nekome drugom u nekom takvom trenutku ne napravi nešto manje ili više neprilično. Govorila je i da bi voljela porazgovarati s nekim stručnjakom i potražiti pomoć. Sad to ni ne pomišlja! S obzirom da ima i genetske predispozicije, ako se tako mogu nazvati, ka nekim psihičkim oboljenjima, znala je reći da se boji da i ona ne oboli, kao I da ne završi na psihijatriji (tetke s očeve strane su sklone tim oboljenjima). Ukratko, iz dana u dan, kao što rekoh I sama je to priznavala, mijenjala se. Ipak, čini se da dok su fizičke promjene bile pozitivne, u skoro istoj ili većoj mjeri pratile su ih negativne psihičke promjene. Postajala je otuđenija, neraspoloženija, znala je reći da je depresivna što joj je i nekoliko doktora potvrdilo i čak propisalo neke antideprsive, koje nikad nije koristila. Počela je stalno da hoda po bolnicama. Činilo mi se da izmišlja bolesti i obilazi raznorazne specijaliste a onda ih kritikuje kako ništa ne znaju. Tek nedavno, kad je predložila, a ja se s tim I složila (a zar sam imala drugog izbora?), da prekinemo prijateljstvo, priznala mi je da uzima hormonalne terapije I da su svi ti silni pregledi I doktori zbog toga što želi da se ostvari kao majka I da ju neko primjeti. Nikad mi to nije rekla. Pretpostavljala sam da, kao I svaka žena I svako ljudsko biće, želi da s nekim podijeli život I stvori porodicu, a pri tom sam znala da nikad nije imala nikakvu vezu, ali mi to nikad nije otvoreno priznala niti rekla. Tek kad je počela da me izbjegava i da svaki moj inače normalan odnos prema njoj shvata na sasvim drugačiji način i svaki postupak doživljava kao uvredu ili moju želju da ju povrijedim, što ne bih ni u ludilu, pitala sam u čemu je problem, a ona je to još doživjela I kao dodatnu uvredu jer nisam shvatila da ona ima potrebu da se ostvari kao majka. Rekla mi je I da ne zna da se previše prmijenila, te da ne trpi ni samu sebe, a o drugima da se ne govori, kao I da se osjeća kao da u njoj postoje dvije ličnosti, jedna stara, puna života, koja, kako reče ne razmišlja o budućnosti I misli da još ima dovoljno vremena za sve, I ova nova koja se strašno boji budućnosti I samoće I toga da joj neće ko imati pružiti čašu vode kad zatreba. To su njene riječi. Priznala mi je I da se plaši otkucaja biloškog sata ali I da je svjesna da zbog hormonalnih terapija koje uzima sad ne smije ni pokušati ostati u drugom stanju jer su je doktori upozorili da dijete ne bi bilo ok. Odužila sam ovo pismo ali pokušajte me shvatiti I pomoći mi da I sama shvatim prijateljicu, s kojom sam se družila preko 20 godina I koja se tako drastično promijenila u relativno kratkom period. Ono što me ipak najviše boli je što je moje neke postupke, koje sam napravila iz najboljih namjera, shvatila upravo suprotno. Počela me doživljavati kao neprijatelja, ili blaže rečeno, ne kao prijatelja. Kunem vam se da zaista ni jednim gestom nisam pokazala ni najmanje neprijateljstvo ili neshvatanje I neprihvatanje njenih “transformacija” pa ni onih manje lijepih. Naprotiv, trudila sam se da ju saslušam kad god je pokazivala želju da priča o bilo čemu. POnekad je to bilo jako stresno čak I za mene na koju je često vrlo negativno uticalo, ali nikad nisam odbila da ju saslušam. Boli me to što je prekinula naše prijateljstvo uz obrazloženja koja sam već navela (da ne trpi samu sebe, o drugima da se ne priča, da ju nisam shvatila – a kako sam i mogla kad nije govorila?, da sam ju nekim sasvim običnim gestima uvrijedila ili povrijedila, a istovremeno mi priznala i da je sve moje postupke koje je doživjela kao prijateljske shvatala kao podrazumijevane u prijateljstvu (npr. da sam ju dok je bila po bolnicama svaki dan obilazila i sl.). S obzirom na sve što sam napisala, molim vas, da mi odogovorite od čega to boluje moja prijateljica? Postoji li neko psihičko ili neko drugo oboljenje I ima li nade da joj pomognem? Ponavljam da je prekinula prijateljstvo sa mnom prije par mjeseci da od tad ne pozdravlja čak ni moje roditelje i brata. I što je još važnije često je u te dvije godine svojih transformacija, pričala o smoubojstvu. To je ponovila i u našem zadnjem kontaktu…… Molim za hitan odgovor!