Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Vaša bolest se ne zove depresija, barem po ovom što kažete, već nostalgija. Ako sam dobro shvatila, vi ste zapravo svoj “zreli” život započeli u Zadru. Radili ste tamo 5 godina, gradili ste život, stjecali prijatelje pa čak ste i buduću suprugu u Zadru upoznali i nije čudno da su vam se s povratkom u Slavoniju mnoge stvari promijenile.  Vidim da intenzivno razmišljate o životu u Zadru i da imate čak i prilično jasnu sliku kako bi vam život u Zadru izgledao. Jedino što vas sprječava da probate nastaviti život u Zadru je strah. Čega vas je zapravo strah? Onaj koji ne pokušava nešto ne može ni uspjeti, jer ako nisi probao isto je kao da nisi uspio. Čini mi se da je taj strah od mogućeg lošeg ishoda kod nas kulturološki već ukorijenjen. Kod nas je veća sramota ne uspjeti nego uopće sebi ne dati šansu da uspijemo.  Kad razgovaram s ljudima starije životne dobi onda mi često kažu da žale što nisu imali više hrabrosti za nešto novo u životu i da ih je uvijek bilo više briga što će drugi reći o njima nego što o sebi misle oni sami. Znate li kako je doma, u Slavoniji? Znate. Još jedino ne znate kako bi bilo stvarati život u Zadru. Probajte, ako toliko jako mislite o tome, a ako vam se ne svidi uvijek se možete vratiti, jer u Slavoniji život znate. Poznajem ljude koji su selili više puta u životu i to ne zato što nisu uspjeli već zato što su u različitoj životnoj dobi željeli drugačije živote.  Nigdje ne piše da imamo pravo na jedan izbor. Zapravo, trebalo bi zapisati da dok god smo živi stvari možemo mijenjati, ako nismo zadovoljni.