Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Nedostatak podrške obitelji nakon poroda

Objavljeno 27.11.2012.

Psihološki problemi

Kako (pre)živjeti bez podrške obitelji nakon poroda? Prije 8 mjeseci smo ja (30) i muž (31) nakon duge veze postali roditelji, u trenutku kad smo htjeli, kad su nam prilike dopuštale, nekako sve se posložilo. Dobili smo krasnog sina, sve je prošlo u redu, dijete nije prvih mjeseci niti previše plakalo, bio je gušt brinuti o njemu. Međutim, a sve ne bi bilo lijepo do kraja pobrinule su se dvije obitelji, moja i njegova, realno ja nisam po rođenju djeteta očekivala ništa pretjerano, čak minimalno, računala sam da premda živimo daleko od njih, doći će do nas i čut ćemo se češće nego inače. Međutim, situacija se toliko zaoštrila, slučajno ili namjerno, da nam se sada više nitko od njih ne javlja. To mene razara, a mog muža također jer smo oboje osjetljivi. Prvo o mojima: Čuli smo se često u početku, ali priča je uvjek bila neka žalopojka moje majke, tipa njih moja sestra maltretira, uvjek priča protiv nekoga tko nije tu, a malo ili nista o djetetu. Baš u to vrijeme, slučajno opet ili namjerno, dogodilo se da je moja svježe rastavljena sestra(25) s malim djetetom (2) uspjela zatrudniti s nekom svježe punoljetnim dečkom, koji ju je uskoro i ostavio, a mi smo kao neka fina obrazovana obitelj. Tako da je ona uspjela po meni ostati top tema u našoj kući, svih priča. Tako da čuli smo se zbog toga manje, a onda je došlo ljeto i došli smo na ljetovanje, kod njih. Iz početka je sve bilo dobro, ja sam bila korektna, davala sam dosta novca u kuću, jer su oni sada u krizi i kreditu, vodila sam ih sve na more, htjela sam sve uljepšati i sebi i njima, opet smo se o malom brinuli samo muž i ja, i nakon 2 tjedna otprilike moja sestra je isprovocirala sukob, i svađu tipa umislila je da ja i muž pričamo o njoj, neke paranoidne priče, naravno neistine, i mi smo se uskoro pokupili, tužni i žalosni. A tek moja majka kontradiktornih stavova, uvjek je pričala protiv te moje sestre, onda kad sam ja sestri rekla par riječi, gotovo sam proglašena sotonom, kako ja njoj mogu reć da je ovakva ili onakva.I od tada ništa. Oskudni i rijetki kontakti. Priča o njegovima: ja otkad sam u vezi s mužem slušam samo superlative o djeci njegovog drugog brata- ali e da bar jesu, nego samo prosječni. I s njima je iz početka bilo korektno. A onda je moj muž ostavio pitanje novaca, koje su njemu oni dužni, za kuću budući su mu braću isplatili a njega nisu, pa je ispalo da će on dobit duplo manje, pa je on dobio gotovo slom živaca, pa ih je kao nešto izvrijeđao, i oni su isplatili novce, ali od tada muk, ništa. Ispada po meni da se samo čekao povod, za zahlađenje odnosa. E sad, meni to iz početka nije smetalo, dosta mi je ljubav mog muža i briga za malog sina, ali kako vrijeme odmiče peru me pitanja tipa- ej pa malo djete se rodilo, je li to najveća sreća, ne trebaju nas voljeti, što sam ja bogu skrivila da mi se takvo nešto događa, kakvi su to ljudi, zašto mi to rade, nisam ništa loše ni krivo učinila, samo sam rodila, samo mi treba da me tu i tamo netko nazove i pita za djete, da to ne budu susjedi ili prolaznici, zašto sada tako, a kad su oni dobivali djecu mi smo dolazili i veselili se, a sada meni nikoga nigdje. Hoću li sada ja njih zvati i ispričavati se zato što sam bila ok i korektna?? Je li u meni problem?? Ponekad imam osjećaj da ću skrenuti, da ću početi pričatinebuloze, mislim da mi se ovo radi podsvjesno namjerno, jer ja se mogu smatrati vrlo uspješnom u današnjim okvirima. Trebam li na kraju i ja piti zbog njih i lijekove? Te mi misli sada često dolaze i mislim da mi treba savjet, bilo što što će ih odagnati, bilo kakva pomoć, knjiga, itd., da se ne razbolim žešće psihički, zato upomoć!

Poštovana gospođo, Što se Vaše familije tiče, možda i nije tako loše da se s njima manje čujete. Ima tu previše teških karaktera koji su skloni optuživati druge za svoje mane (Vaša mama, Vaša sestra). Ako Vam članovi Vaše primarne obitelji tako fale, javite im se Vi, pitajte ih kako su, čestitajte neki rođendan, neki blagdan i sl. Ne morate se ispričavati ali u tom slučaju ne možete niti očekivati njihovu ispriku (koju vjerojatno ne biste dobili ni inače). Familiju Vašeg muža trebao bi on kontaktirati ukoliko to želi. Ako Vaš muž nema snage a slaže se s tim da Vi kontaktirate njegovu primarnu obitelj, učinite to: nazovite ih da ih pitate kak su I recite im da Vašem sinu fale rođaci. Sve se to može. Najkrivlje bi bilo da ne učinite ništa od gore navedenog (ili nečeg sličnog na asertivan i aktivan način) već se razbolite i nađete utočište u psihijatriji. No, i ovo zadnje je za ljude. Dr. Suzana Kulović