Nezadovoljna odnosom s dečkom - Ordinacija.hr

Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Nezadovoljna odnosom s dečkom

Objavljeno 21.02.2013.

Psihološki problemi

Pozdrav! U vezi sam sa partnerom vec sest mjeseci do koga mi je jako stalo i koji od prvog dana pokazuje zelju za brakom, upoznao me je drugi dan sa roditeljima i koji je u svojoj glavi vec opremio nas mali stambeni prostor, djeci imana smislio... pa reklo bi se savrseno. Medjutim, iako radi stresan posao dosta je nervozan. Na bilo koju sitnicu koju kazem ili izjavim jako jako brzo se iznervira. Npr. skoro me majka cimala kasno nocu i ja sam se nasmijala i rekla heh pogledaj stara me cimala. Imala sam potrebu da mu pokazem i nikakvu losu namjeru ali on se naljutio jer zaboga on meni vjeruje. I milion slicnih situacija zbog kojih se on na skoro svakoj kafi naljuti. Bukvalno kao da moram da pazim sta mu u tome momentu paše jer inace on dize nos a ja sve vise i vise ne kontam zbog cega. Uvijek sam ja kriva. Pokusala sam da pricam sa njim da mi to jako smeta ali on uporno smatra da je do mojih glupih izjava a ne do njega. Kada se naljuti na mene a to biva cesto ne vidjamo se po par dana jer on je kao ljut. To tako traje dok se on ne odljuti a onda je u stanju da mi posalje 5000 poruka u jednom satu i ubjedi me da sam ja zena koju najvise voli i tako u krug. Ne uspijevam ni jedan razgovor vezano za bilo kakav problem sa njim da dovevem do kraja jer on brzo plane, naljuti se i ode. Cesto mi je prijetio raskidom ako ga nesto smaram ili nerviram. U pocetku sam se ustrucavala da reagujem, kasnije plasila da ne ostanem bez njega a sada sam i ja konacno pocela da pokazujem svoju ljutnju zbog svega toga i situacija postaje jos gora. Zbog njegovog ponasanja, ja sumnjam da on ima nekoga i to sam mu dala do znanja.Smatram jer mu ne treba skoro nikakav razlog da ode od mene (a ja sam uvijek kriva) a onda se za par dana vrati. Kao da se pokaje i opet nanovo a moja sumnja raste li raste. Ne znam kako da se postavim jer razgovor ne pomaze. Kraj njega se osjecam kao da sam trideset godina bila u dzungli i on je prva osoba na koju sam naletila u civilizaciji jer ja vise stvarno ne znam ni kako da pricam ni sta da pricam sa njim a da se on ne naljuti ili da shvati u cemu je problem i to mi stvara strasan pritisak.

Ugodan je osjećaj kad nam netko priđe i ponudi nam vlastite snove u kojima dobijemo neku ulogu, a mi u tu ulogu lako “upadnemo” jer je uloga ugodna i univerzalna, prepoznaje se radnja, zamišljena djeca imaju već i imena… No, trenutak nakon toga se slika mijenja i iz pozitivca se pretvaramo u negativca a bez jasne radnje koja bi to objasnila. Što se zbiva? Opisan slučaj je prototip po kojem se dobronamjerni susreti i veze pretvaraju u noćne more, praktički u trenutku. Ta situacija otvara važno pitanje: koliko se poznajemo u trenutku kad odlučimo onog drugog uključiti u naše planove i snove? Ili s druge strane gledano, koliko poznajemo partnera kad mu se predajemo da planira kao da smo jedno… U opisanoj priči upoznavanja, bolje reći, priznavanja ili prihvaćanja druge osobe kao da uopće nema. Radnja se nastavlja bez obzira na onog drugog. I, naravno, kad se onaj drugi pobuni, usudi se biti “nekakav” onda razbija iluziju zajedništva… Postaje izdajnik. Prepoznajem zaljubljenost, zanos i ljepotu trenutka u vašoj priči ali ne vidim ljubav. Jer ljubav uvažava, prepoznaje onog drugog i premoštava ili umanjuje različitosti umjesto da ih stavlja u prvi plan kao prepreku. Savjet je jednostavan: živite u iluziji, a što vama to treba? dr. Igor Girotto