Odgovara:

Suzana Večerić, dr. med., psihijatrica, psihoterapeutkinja

Vi ste mladiću zaista puno napravili i natprosječno ste uspješni u funkcioniranju. Preosjetljivost, nesigurnost i naglašena ovisnost o mišljenju, o stavovima i o akcijama drugih ljudi Vas čini nesretnim unatoč Vašim uspjesima. Dio nesigurnosti i sniženog samopoštovanja se može povezati i s Vašom dobi jer je još puno toga pred vama što trebate doživjeti i naučiti. Prvo što trebate početi rješavati je druženje “uživo” s vršnjacima i s ljudima koji su Vam zanimljivi. Žalite se da Vas nitko ne zove a pri tome ne dajete dovoljno informacija o tome kako se Vi postavljate prema drugima: da li aktivno idete prema ljudima ili pasivno čekate da Vas se netko sjeti. Zalog zdravlja je aktivnost i uzimanje svog života u svoje ruke što znači aktivan pristup svemu, osobito komunikaciji s ljudima. Pasivnost je osnova depresivnog doživljaja i osjećaja nemoći te ju treba izbjegavati. Često je naglašen narcizam smetnja našem približavanju drugima i koči nas u inicijativi: čini nam se da ćemo biti odbijeni ili nam se čini da ćemo izgledati smiješni ako damo znak da nam se nečije društvo sviđa i da nam je potrebno. Naša širokogrudnost i davanje je najbolje osiguranje uspješnih odnosa s drugima i osjećaja naše osobne moći. Čini mi se da ste Vi zastali na konstantnom vaganju i prebrojavanju poziva koje dobijete i poziva koje učinite. Ako ste usamljeni, ako Vam treba društvo zovite i više puta, dogovarajte kave i odlaske u kino, sami organizirajte događaj na koji ćete pozvati ljude koji Vas zanimaju. Čekati da zazvoni telefon ili zvono na vratima je jalov i frustrirajući način provođenja vremena. Krivo postavljena očekivanje uvijek oštećuju naš doživljaj sebe samih i naš doživljaj drugih ljudi. Dobar početak za sve nas je mogućnost (doslovna) preuzimanja inicijative i iskorak prema svijetu i drugim ljudima; mobitel, PC i internet imate, dogovorite susrete i krenite. Samopouzdanje je izravno razmjerno osjećaju vlastite važnosti i funkcija je životnog iskustva; samopouzdanje i samopoštovanje se grade tijekom života. Nitko se nije rodio ni nesiguran ni samopouzdan već nas takvima učini naše životno iskustvo. Naša iskustva s drugima dijelom određujemo i mi (bar 50 %). Trebamo procjenjivati što smo mi propustili učiniti a ne procjenjivati sebe u odnosu na to što su drugi propustili učiniti za nas. Zaključno, promatrate svoju situaciju iz krivog kuta. Promijeniti kut gledanja, brojite koliko puta Vi zovete druge i koliko ste susreta Vi inicirali i realizirali i sve će izgledati puno drukčije i bolje. Promjenu stava možete postići psihoterapijom ukoliko sami ne nađete snage za promjenu.