Poštovani, ovo pitanje postavljam svezi moje majke. Ona ima 42 godine, visoka je 1.70 cm i ima nekih slabih 68 kilograma. U braku je i ima troje djece. Puši svakodnevno kutiju cigareta i ponekad konzumira alkohol ali ništa pretjerano. Ne uzima nikakve tablete. Željela bih samo napomenuti da je njezin brat počinio samoubojstvo 2004.godine, a polusestra 2012.godine. Tako da je možda njezino depresivno ponašanje ima korijena i u genetici. Osobno smatram da ima psihičke probleme koji su u zadnje vrijeme eskalirali do te mjere da je njezino ponašanje postalo nepodnošljivo i nezdravo za cijelu okolinu. Ona je, od kada znam za sebe (imam 22 godine), imala poprilično pesimističan pogled na svijet, ali nikad to nije drugačije izražavala osim kroz suze i ponekad kroz priču. Također, oduvijek je bila hipohondar, stalno je nalazila neke nove bolesti od kojih boluje. Nekako je to mogla u mlađim danima puno više kontrolirati. Prije tri godine počela je imati suicidalne ideje, bila je poprilično razdražljiva, a ponekad je znala imati poneki ljubomorni komentar, ne samo na oca nego i na okolinu (npr. kako drugi mogu imati novac, a ona ne, ili kako drugi mogu ništa ne raditi, a ona mora raditi)... Ove godine je to preraslo u svakodnevno ponašanje i maltretiranje okoline. Izrazito je nezadovoljna sobom i okolinom. Ne može kontrolirati svoj bijes, svakodnevno plače, jako slabo jede te je tako počela gubiti i na težini. Ne može se smiriti, a svaki dobronamjerni komentar doživljava kao napad na nju. Isto tako, svaki razgovor na kraju svede na sebe i na svoj "tužni" život. Cijelo vrijeme priča o svom teškom životu i prošlosti. Potpuno je nepovjerljiva prema okolini, otac ne smije razgovarati ni s jednom ženom jer je to za nju automatska prevara. Brat se ne smije družiti sa susjedom jer ona ne voli te susjede. Na želi ni čuti za odlazak doktoru, jer na to gleda kao da je se mi želimo riješiti. Hitnu nismo nikada zvali upravo iz tog razloga. U većini ljudi vidi svoje neprijatelje. U onima kojima ne vidi svoje neprijatelje, kod njih traži da je sažalijevaju. Također, umišljava neke događaje, bez nekakvih konkretnih dokaza, ali ona je sto posto uvjerena da se to desilo. Pri tome ne mislim da umišljava osobe, nego na primjer, ako otac kasni doma, to njoj automatski znači da je vara, uopće ne pita "gdje si bio" ili ako pita ona zna da on laže. Sasvim je izgubila racionalno razmišljanje. Nalazi povod za svađu čak i u najbeznačajnijim gestama, riječima ili događajima. Također, primjetila sam da kad priča ne gleda u oči. Kao da samo čeka neku riječ oko koje će potegnuti novu svađu... Svako samoubojstvo opravdava s riječima "to je tako trebalo biti" i "njima je sad bolje". Ponekad kad se smiri, žali se na pritisak u glavi i tvrdi da se uopće ne može kontrolirati u tim svojim napadajima bijesa. Ponekad zna i reći da ona zna da je "grozna", ali to ubrzo okrene na priču da ona vidi da nam smeta. Što sasvim nije točno jer se svi trudimo da joj bude bolje te pokušavamo podsjetiti da se ima za što boriti jer ima troje djece. Stvarno ne znam više što da radimo. Ne znam li da li na dobrom mjestu tražim pomoć, ali samo me zanima na koji način da joj pristupimo i kako da je natjeramo da zatraži pomoć. Ponekad imam osjećaj da stvarno nema pomoći jer ona sebi sama ne želi pomoći, ali ja nikada neću izgubiti nadu u bolje sutra! Oprostite što sam oduljila! Zahvaljujem Vam na čitanju, a još više na pomoći! S poštovanjem