U braku sam 32 godine sa ženom koju iskreno i mnogo volim. Siguran sam da voli i ona mene.Veoma malo smo se svađali svih ovih godina. Nikada, zaista nikada nisam bio ljubomoran ni na što. Nikada mi nije davala povoda za to. Porodičan je tip i nije sklona nikakvim flertovima. Dakle po tom pitanju sam bio potpuno miran. No desi se ovakva situacija: 24 septembra ove godine ona se sretne sa čovjekom koji joj je bio prvi mladić a sa kojim je raskinula još davne 1978. godine. On je pozove na kavu i svrate u kafić. Tu se zadrže oko sat vremena. Ja je pozovem, a ona pošto me je i vidjela dok sam je zvao, jer sam se kretao niz ulicu u kojoj je taj kafić, ona mi kaže da i ja svratim. Tu se mi upoznamo na sljedeći način: Ona me predstavi: ovo je moj muž pa malo zašuti a ja kažem "a čovjek je?". Ona malo zbunjena kaže: ja ne mogu lagati, "ovo je moja PRVA ljubav". Tu smo sjedili još 10-tak minuta pa ona i ja otišli. Kasnije sam je, neiskreno sa željom da iz nje nešto izvučem ispitivao o odnosu sa tim mladićem. To je bila mladalačka ljubav kada je ona imala 17 i 18 godina. U toku razgovora mi je rekla da su razgovarali o životu, o porodicama, o djeci ali da je on rekao da je samo nju ozbiljno volio. Ona ga je prekinula ( po onome kako mi je rekla): Ne laži. Kasnije negdje ju je podsjetio na mjesta gdje su se ljubili što je ona također prekinula. Nisu imali seksualne odnose jer je bila djevica kada sam je ja upoznao 1984. godine. Kasnije sam je još ispitivao o toj vezi pa mi je ona rekla da joj je žao što nije sačuvala divna pisma koja joj je slao iz vojske. Govorila mi je da je nestalan i da je stalno odlazio i vraćao se a ona ga je čekala. Čini mi se da je sa puno emocija o svemu tome govorila. On je postao uspješan čovjek u materijalnom pogledu. Ona i ja živimo prilično skromno ali ne oskudjevamo. Imamo dva odrasla sina koji su završili fakultete i žive daleko od nas. Ovaj događaj je u meni izazvao jaku ljubomoru i strah da će prestati da me voli. Stalno razmišljam o tome. Ta razmišljanja su mi potpuno poremetila san pa veoma loše spavam. Budim se i pomislim da će me ostaviti. Stalno se uspoređujem sa tim čovjekom. Počeo sam i nju da opterećujem. Pričali smo dosta otvoreno i ona tvrdi da je to davna prošlost, da je od tada prošlo 37 godina i da sam ja za nju sasvim dobar izbor, da voli mene i naše sinove. To joj vjerujem ali me ipak muči ljubomora. Zbog toga gubim pomalo i povjerenje u nju ( a imao sam neograničeno povjerenje).Te negativne misli koje me OPTEREĆUJU nikako da izbijem iz glave.Gubim i apetit pa malo jedem. Kako vrijeme protiče to se ne smanjuje. Molim vas što da radim? Kako da ovo preživim? Kako da sačuvam brak i da ne narušim odnose sa suprugom bez koje ne bih mogao da živim? Je li mi potrebno liječenje i kome da se javim? Meni se čini da sam to ne mogu proći. Unaprijed zahvaljujem.