Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Poštovana djevojko, razvod roditelja i preseljenje se smatraju visoko stresnim situacijama u životu. Netko takvu situaciju proživljava na blaži način i ne pogađa ga to toliko jako i intenzivno kao što to ti opisuješ, a nekog drugog to pogađa izrazito teško. Kod svake takve velike promjene je važno dati sebi vremena za prilagodbu novonastaloj situaciji. U početku smo zbunjeni, ne vjerujemo da se to uopće dogodilo. Mogu se pojaviti osjećaji ljutnje i straha, jer nas nitko nije pitao za mišljenje i što bismo mi htjeli već su nas doveli pred gotov čin. Javlja se i osjećaj tuge, jer imamo osjećaj da smo izgubili nešto važno u životu. Često se događa da se bojimo da ćemo izgubiti roditelja s kojim više ne živimo, jer nije tu svako jutro, popodne i večer, ali kad prođe vrijeme, a obično je potrebno 6 mjeseci do godine dana za prilagodbu na drugačije okolnosti, obično polako stvari sjednu na svoje mjesto. Ukoliko se viđamo s oba roditelja svakodnevno onda se polako smanjuje taj osjećaj gubitka, jer počinjemo shvaćati da nikoga nismo izgubili već da su se samo okolnosti i načini viđanja roditelja promijenili. Osim tog potresa oko razvoda roditelja i samo preseljenje može stvoriti veliki stres, pogotovo ako za mjesto života vežemo svoje prijatelje i dnevnu rutinu. I to nam može stvoriti osjećaj gubitka.  Djeca po prirodi pokušavaju spojiti svoje roditelje bez obzira na sve i često im nije jasno zašto se uopće rastaju, ali pretpostavljam da je kod većine onih što se na kraju rastanu prije te odluke postojao jedan dugi proces pokušavanja spašavanja braka i da je rastava došla kao zadnja opcija. I roditelji su nakon rastave često zbunjeni, ljuti, tužni, znaju zamjerati jedan drugome, a opet nastoje to dobro skrivati pred djecom kako ih ne bi dodatno uznemiravali i kako bi im odavali dojam mira i sigurnosti. Svima vam je potrebno vrijeme. Pokušaj razgovarati s oba roditelja i jasno im reci čega te strah, koje sve probleme vidiš da bi se mogli dogoditi u novim okolnostima. Ti imaš pravo izraziti svoje osjećaje i želje. Iako tvoji roditelji nisu više zajedno to ne mora značiti da se i dalje ne vole i ne poštuju kao ljudi. Oni su i dalje tvoji roditelji i vjerujem da će ti biti podrška u tom procesu. Ponekad je lakše razgovarati s nekim tko je tzv. treća strana, neka stručna osoba koja može pomoći tebi kako bi otkrila svoje strahove i proradila tugu i ljutnju, ali i tvojim roditeljima kako bi i dalje bili što bolji partneri u tvom odgoju i podrška u životu. Možeš roditeljima predložiti da zajedno odete na obiteljsko savjetovanje ili da želiš sama razgovarati sa psihologom. Na taj način ćeš lakše, uz podršku, proći kroz cijeli proces promjene. Ne moraš sama prolaziti kroz ovo teško razdoblje života. Zato i postoje psiholozi koji pomažu mladima da raščiste svoje misli i da im se smire negativne emocije.  Pretpostavljam da u ovoj fazi ne možeš vidjeti ništa lijepo, ali vjeruj da će opet moći biti lijepo.