Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Snalaženje s psihološkim problemom

Objavljeno 20.03.2013.

Psihološki problemi

Dobar dan. Bolovala sam od jedne vrste jake opsesivne hipohondrije jedno vrijeme. Čuvala sam to sve u sebi jer kad bi nekome rekla, svi su mi govorili da se trgnem i izađem sama iz toga. Šutjela sam, stala kući, plakala ali sam se nakon nekoliko mjeseci uspješno izvukla iz ovoga stanja. Danas se kao posljedica toga, borim s paničnim napadima koji su također neshvaćeni od moje okoline i na njih se gleda kao na sitnicu. Unatoč tome, osjećam se dobro jer sam borac, informirala sam se o tim stvarima i borim se sama s tim, više manje uspješno. Međutim, do prije nekih mjesec dana kod moje su se sestre počeli javljati isti simptomi. Od početka je zapomagala i htjela pomoć. Odveli smo je psihijatru koji joj je prepisao ljekove i terapiju. po cijele dane plače i zapomaže, pretjeruje, patetična je i svi joj udovoljavaju. Pokušavam je navesti da se malo sama bori, da šeta, da nešto radi. Ne ide na posao i samo kuka kako će umrijeti. Ja sam prošla istu stvar ali se mene apsolutno ignoriralo. Ako sam se ja mogla boriti sama bez pomoći psihijatra mislim da može i ona bar se potruditi. Zanima me je li moj stav ispravan i trebam li je poticati na normalne aktivnosti umjesto što joj roditelji u svemu udovoljavaju i podilaze njezinim strahovima, naprimjer kad ja malo ozbiljnije kažem obuci se i izađi malo, prošetaj, oni se deru na mene da je ostavim na miru da je ona bolesna. Razumjem je ali mislim da se mora boriti i natjerati se na neke stvari. Jesam li u pravu?

Nerado odgovaram na pitanja koja su isključiva, kao što je – jesam li u pravu. Iskreno ne znam tko je od vas dvije više u pravu. Međutim, mislim da treba razmišljati o osobnoj ispravnosti pojedinih postupaka. I kad žarko želimo to shvatiti, nikad do kraja nismo sigurni kako je drugoj osobi. Ako to i ustvrdimo, pa mislimo da znamo kako je nekom drugom, onda opet nije lako suditi o tome što je ispravno da neka osoba učini za sebe i za svoje stanje jer svakome nešto drugo odgovara i nema recepta koji bi se mogao univerzalno primijeniti. Ako postoje univerzalne istine, onda su one i na vašoj i na sestrinoj strani, jer, kad nam je teško i kad smo u strahu ili nas boli – onda je dobro moći potužiti se, štediti se, povjeriti se nekom i brinuti o sebi na jedan zaštitnički način. Isto je tako istina da je potrebno truditi se i na sasvim drukčiji, aktivni način tako da upotrijebimo vlastitu volju i snagu. Mislim da je to možda samo prividno teži dio. U stvari, u snalaženju s psihološkim problemom je presudna dostupnost nekog stila nošenja s problemom. Nekome je lakše trpiti, stiskati zubima i sam se boriti unutrašnjom voljom dok je nekom drugom lakši način puno se osloniti na okolinu. Možda je na kraju i svejedno koji put izaberemo jer nas različiti putevi mogu dovesti na isto mjesto. Iz vašeg pitanja proizlazi i druga tema a to su sestrinski ili bratski odnosi koji su po definiciji potencijalni izvor kronične frustracije, jednako kao što su izvor podrške ili razumijevanja. Stalno identificiranje i međusobno uspoređivanje može opterećivati odnos, osobito što se tu dodatno radi i o “raspodjeli” roditeljske pažnje. Ona je, čini se, uvijek nepravilno raspoređena unatoč činjenici da velika većina roditelja otvoreno zagovara da jednako voli svoju djecu. No, različitost, a ne sličnost, između djece istih roditelja je garancija da je i roditeljski odnos prema njima kvalitativno drukčiji. Isto je vidljivo na svakom koraku u svakodnevnom životu, samo što na to gledamo s manje uspoređivanja, pa nam i ne smeta što sa svakom osobom oko sebe ostvarujemo specifičan i drukčiji odnos. U lepezi mogućnosti svaka je sestra možda na tragu vlastitog uspjeha, a vaše različitosti mogu doista biti i izvor učenja.